Snimanje emocija

Uz glumce koji su neumorno radili na tome da uklope sve fizičke, lingvističke i emotivne nijanse ključne za njihove likove i  Cameronovu viziju, redatelj je bio odlučan sve to prenijeti na njihove kompjuterski generirane inkarnacije.
Worthington i ostali glumci su iskustvo snimanja u ogoljenom studiju doživjeli kao čudno oslobađajuće, usprkos posebnim odijelima za snimanje pokreta i kacigama na glavi. „Prihvatili smo performance capture tehnologiju i uživali radeći s njom,“ kaže Worthington. „Iako je Jakeov avatar visok tri metra i plave boje, on ima moju osobnost i dušu. Činjenica da Jim to može postići je spektakularna.“

„Sama tehnologija je nevjerojatno oslobađajuća,“ nastavlja Worthington. „Ne možete ništa sakriti, tako da svaki snimak mora biti potpuno iskren. U početku je to malo uznemiravajuće, no brzo zaboravite da nosite svu tu opremu i da na licu imate nekoliko stotina točkica.“

„Niste sigurni hoćete li imati mentalni kapacitet da umjesto golog sivog studija zamislite bujnu šumu ili golemu zmiju,“ dodaje Laz Alonso. „Mislim, taj studio ne može biti više bezličan. No, zahvaljujući Jimovoj režiji, performance capture tehnologiji i virtualnoj kameri, nešto čudesno se počne događati; zaista počnete vidjeti sve te životinje i taj nevjerojatan okoliš. Toliko duboko uđete u taj svijet da počnete vidjeti, njušiti, čuti i osjećati Pandoru.“
Joel David Moore kaže da ga je način na koji je prazan studio potakao njegovu maštu podsjetio na davni pristup glumi. „Rad u tom studiju me vraća u dane kazališta,“ objašnjava glumac. „Sve što smo tada imali je bilo zid i stol s nekoliko stolica. Sve drugo smo morali zamisliti.“

 Još jedan revolucionarni napredak je bila virtualna kamera, koja ne samo da je fokus kompjuterskog generiranja prebacila na režiju i izvedbu, nego je doslovce omogućila novi obrazac produkcije koji je Cameronu pružio besprimjernu sposobnost da kroz kameru zapravo vidi kompjuterski generiranu inkarnaciju glumca u njegovom kompjuterski generiranom okolišu dok radi s glumcima u praznom studiju. „Virtualna kamera je Jimu omogućila da neposredno režira glumačku izvedbu, što ranije nije bilo moguće. Istovremeno, glumci su dobili puno jasniji osjećaj za svoje kompjuterski generirane likove jer su gotovo odmah mogli vidjeti kompjuterski generiranu scenu i okoliš, umjesto čekanja mjesecima da tvrtka zadužena za efekte obavi svoj posao,“ objašnjava Landau. Kompjuterski generirana slika u kameri je približno bila u rezoluciji video igara; nakon što bi Cameron završio snimanje pojedine scene, ekipa WETA Digital bi mjesecima radili na njoj kako bi stvorili konačni prizor u visokoj rezoluciji. Zapravo je svaki snimak rađen dva puta; jednom s Cameronom u studiju, i još jednom tijekom WETA-ine višemjesečne obrade.
Virtualna kamera, koja nalikuje na automobilski volan spojen sa upravljačem za video igre, nije zapravo uopće kamera pošto nema niti leću; ona zapravo oponaša kameru pošto prima slike koje generira vrhunski kompjuterski sustav koji okružuje studio. Mali ekran na uređaju prikazuje kompjuterski generiran okoliš i likove u njemu.

Ova tehnologija je omogućila Cameronu da akciju snima iz svih mogućih kutova i pristupa, dajući mu nikada ranije viđenu spontanost, fleksibilnost i razne opcije. „Na primjer, Jim bi nam rekao da napravimo vertikalno mjerilo pet naprama jedan,“ kaže Steven Rosenbaum iz WETA radionice. „I kada onda pomiče kameru, umjesto da se pomakne za metar, ona se miče pet metara, kao da je na kranu. U biti je Jim mogao pretvoriti snimateljsku ekipu u tri metra visoke Na'vije.“

„Nakon što su glumci otišli kući, ja bih još uvijek bio u studiju sa virtualnom kamerom, snimajući scenu iz raznih kutova,“ kaže Cameron. „Jednostavnim pomicanjem snimke sam mogao promijeniti kut snimanja; čak sam mogao u određenoj mjeri pomicati glumce. Mogao sam drugačije osvijetliti scenu. Mogućnosti su bile praktično beskrajne.“

„Ovo je stvaranje filmova na potpuno novom nivou; kao da uspoređujete osnovnu školu sa doktorskim studijem,“ kaže Laz Alonso.
Još jedan revolucionaran alat koji je Cameronu bio na raspolaganju je bila Simul-Cam, koja je u stvarnom vremenu kompjuterski generirane prizore integrirala u okular normalne kamere. Tehnologija u osnovi tretira fotografsku kameru poput virtualne, uzimajući virtualne prizore i dodajući ih na fizičku snimku. „Sposobnost da snima igranu scenu i da u okularu kamere vidi i kompjuterski generirane likove i okoliš je Jimu omogućila snimanje s istom osjetljivošću s kojom bi pristupao uobičajenoj igranoj sceni,“ objašnjava Landau.