Tjedan amaterske kritike: Pijev život (2. mjesto)

Galerija fotografija

Tema: Tjedan amaterske kritike

Napokon sam i ja pogledala ovaj višestruko nagrađivani film. Podsjetimo, Pijev život dobio je čak četiri Oscara: za najbolju režiju, glazbenu partituru, kameru i najbolje vizualne efekte. Rijetko mi takvi (čitaj: općehvaljeni) filmovi opravdaju skandiranje mnoštva, osobito zato što ne preferiram blockbustere i holivudsku produkciju općenito. Ipak, čini se da ću ovu pustolovnu dramu još neko vrijeme itekako pamtiti.

Tajvanac Ang Lee redatelj je koji iza sebe ima već nekoliko hvaljenih hitova, a među kojima se posebno ističu Tigar i zmaj, Planina Brokeback i Žudnja, oprez. I u filmu Pijev život redatelj se koristio spajanjem vizualnih efekata i emocija te približavanjem dviju oprečnih strana – stvarnosti, i mašte u koju su ispletene brojne karakteristike tipične za sagu. Valja napomenuti kako je film snimljen prema istoimenom bestseleru Yanna Martela.

Iako poprilično podsjeća na spoj Robinsona Crusoea i Dječaka iz Džungle, Lee ga svoj uradak ipak uzdignuo na viši nivo, a vjerujem da mu je to uspjelo zahvaljujući načinu na koji je odlučio ispričati radnju. Dakle, podjelom strukture radnje na dvije linije, onu iz prošlosti (koja teče kronološki) i ovu iz sadašnjosti (obični dijalog), Lee je stvorio atmosferu koja podsjeća na dokumentarističke filmove – a time je svoju publiku (za nju nesvjesno) „navukao“ da mu vjeruje. Pridodamo li tome desetak predivnih kadrova, uglavnom panoramskih, iz ptičje perspektive, te glazbu koja se gotovo neprimjetno, ali konstantno žanrovski mijenja obzirom na geografske promjene položaja glavnoga junaka, slobodni smo konstatirati kako je napravljen dobar posao.

Protagonist priče, punim imenom Piscine Moliter Patel (ime dobio po pariškom bazenu; odlično ga utjelovljuje Suraj Sharma), 16-godišnji je indijski mladić, sin vlasnika lokalnog zoološkog vrta. Otac je pravi autoritet, „glava kuće“, no voli svoju djecu (Pija i brata mu Ravija) te ih educirajući usmjerava da izaberu pravi životni put. Pi (nadimak zbog kojeg su ga u djetinjstvu često zadirkivali) na tečaju plesa, a na kojem svira autohtoni indijski instrument, jer ga je majka natjerala studirati glazbu, i na kojem su gledateljima demonstrirani indijski tradicionalni ples, glazba i odjeća, upoznaje mladu Anandi u koju se zaljubljuje. Mala životna idila ubrzo se ruši jer su 70-ih godina Indijom zavladali politički nemiri. Gradska uprava više ne može sufinancirati zoološki vrt pa je obitelj prisiljena otići trbuhom za kruhom u Kanadu. Tako su, kratko ali jasno, privremeno u prvi plan dovedeni socijalni problemi (i danas aktualni). Japanski teretni brod kojim su isplovili iznenada se, nakon svađe obitelji i glavnog kuhara oko (ne)vegetarijanske hrane, potopio u Tihom oceanu. Pi uz ranjenu zebru, krvoločnu hijenu, ženku orangutana i divljeg bengalskog tigra, spas pronalazi na 9-metarskom čamcu za spašavanje, čime se stvara aluzija na Noinu arku i preživljavanje izabranih. Tako ubrzo jedini preživjeli na brodu ostaju tigar zanimljivog imena Richard Parker i mladi Pi. Kroz najveći dio filma opisuje se sedam mjeseci dugog i opasnog suživota provedenog na pučini i konačni spas na obali Meksika.

No, film nije skroz dramatičan, već su u njega protkane kratke luckaste epizode u kojima Pi objašnjava zgodbe oko nadimka, traženje prave vjere kroz čak tri različite religije (tu se gledatelje upoznaje s indijskim bogovima i legendama) i iskušenje da popije svetu vodicu, objašnjava porijeklo svoga imena i imena bengalskog tigra. Kroz film smo uvučeni i da promislimo o odnosu ljudi i životinja, odnosu ljudi prema okolišu i (ne)očuvanju istoga, o međuljudskom odnosu općenito, rasizmu, prihvaćanju drugačijeg i nepoznatog, multikulturalnosti, osnovnim uvjetima za preživljavanje, o tome kako je za sreću potrebno malo te nadasve o tome kako imamo urođeni istinski nagon za preživljavanjem. Film govori i o prijateljstvu dviju sasvim različitih jedinki, kao i o prihvaćanju drugih te poštivanju tuđe slobode i prostora (označavanje „teritorija“ pišanjem). Uči nas kako možemo nadvladati sve prepreke, bez obzira na količinu i težinu, ako imamo vjeru u sebe, povjerenje u druge i vječnu nadu. S obzirom na današnju tešku i crnu situaciju u svijetu, ovo je zanimljiva edukativna lekcija koja podsjeća ljude da nađu vjeru i nadu, jer jedino na taj način možemo preživjeti. Tek kada svladamo te osnove počinjemo shvaćati veličinu Kozmosa u kojem živimo i svoju ulogu koja je kao „kap vode u moru“, a bez koje more ipak ne bi postojalo.

I na kraju, ono što me najviše zasmetalo tijekom gledanja filma jeste nerealna epizoda kada zebra skače na čamac i odvaja ga od teretnjaka. Zanimljivim mističnim i nepredvidljivim objašnjenjem priče pri samome kraju, dano nam je na izbor na biramo između upravo „odgledane“ priče i one ružnijeg scenarija, čije je događaje Pi potisnuo duboko u sebe. Zato objašnjava svom sugovorniku na samom kraju filma – nitko nije preživio pa ne može potvrditi koja je priča točna, a koja nije (...) u obje priče brod je potonuo, obitelj mi umrla, a ja sam preživio; vjeruj u priču koja ti se više sviđa. Pozitivnost na prvome mjestu, slažem se.

recenzija kritika pijev život tjedan amaterske kritike andreja rambrot