Moj Film na Facebooku Moj Film na Twitteru

Tjedan amaterske kritike: Hobit (3. mjesto)

NAGRADE I DOGAĐANJA / OBJAVLJENO: 29.04.2013. / Autor: Vedran Mavrović Tjedan amaterske kritike: Hobit (3. mjesto)

Tema: Tjedan amaterske kritike

Uz sedamdeset i petu godišnjicu objave ovog književnog remek-djela, dobili smo i vizualno neodoljivu kombinaciju efekata i majstorski režiranih sekvenci filmske industrije. Sedamdeset i pet godina, ta je knjižica prolazila kroz grube i umorne ruke roditelja, koji su na kraju dana, čitali maštovite, i u ono vrijeme, dotad neviđene događaje koji su se protezali kroz retke vrsnog pisca, čiji je um stvorio jedan od najpoznatijih, i dao bih si slobode reći, definitivno najkompleksniji imaginarni svijet uopće.

Roditelji su ih čitali svojoj djeci, vragolastim mališanima čije je djetinjstvo tek bilo načeto, i čija neutaživa žeđ za avanturom jedva da je mogla biti namirena nakon iscrpnog dana provedenog u istraživanju okoline rodnog kraja, u društvu svojih prijatelja. Stari ljudi kažu da nam cijeli život može proći u potrazi i učenju, stjecanju iskustava, no onaj osjećaj, ona aroma djetinjstva, zauvijek ostaje baš tamo – u našoj prošlosti, nedostižna. Osjećam mali trn zavisti prema svim onima koji su svoje mlade dane proveli uz ovaj roman, jer ako je meni sada, u dvadesetima priuštio toliko sreće i mudrosti, kako bi mi tek bilo, da sam ga upio u djetinjstvu, gdje je svaki miris bio jači, svaki opip intenzivniji, svaki korak - bezbrižniji…?

No, evo me tu, deset godina nakon Povratka Kralja, posljednjeg filma u trilogiji o Gospodaru Prstenova, kako ponovo osluškujem dobro poznatu melodiju Irske frule, udobno smješten u kožnu fotelju, i hvatam sam sebe kako duboko udišem. Udišem sjetni zrak zamračene kino dvorane, i suznih očiju promatram bezglavi trk Bilba Bagginsa po skutrenim puteljcima Shirea. Obuzeo me čudan osjećaj, nešto slično deja-vuu, no opet drugačiji. U izoliranosti udobne fotelje, zaogrnut tamom privatnosti, osvijetljen samo svjetlom koje je dopiralo iz velikog ekrana, shvatio sam da sam se vratio…

Ne samo u Međuzemlje, tu neopisivu zemlju čuda i magije; ne u ranu prošlost, kada sam gledao trilogiju Gospodar Prstenova i razglabao o efektima, detaljima, vidnoj različitosti i minimalističkim odstupanjima od knjige; već u samo djetinjstvo. Jednim udisajem, jednom melodijom, jednim pogledom na zelenu uzbibanu travu koja prekriva krov hobitske rupe, mahovinu koja je obgrlila kamene puteljke,  sjetnu vodu koja teče preko drvenih mlinova nagriženih vremenom, bio sam ponovo… dijete.

Ta silina ushita navela me da se pitam: Kako pristupiti ovome filmu?

Teško je napisati, barem meni, išta o ovome filmu bez da se ne osvrnem na njegovu papirnatu inačicu, koja unatoč starosti, baš kao i dobro vino, još uvijek zadivljuje književne kritičare diljem svijeta. Hoće li filmska verzija uspjeti prenijeti sve što je stari prof. Tolkien ostavio unutar crno bijelih redaka? Hoće li biti bolja, ili ipak, kako to inače biva, lošija od knjige? Da li Hobita gledati kao vjernu preteču trilogije Gospodar Prstenova, ili pak, kao zasebnu trilogiju smještenu u isti univerzum? Ili možda, uz sva medijska preklapanja koja su pratila razvoj ovog filma, uz rastezanje sa dva na tri dijela, kao još jednog u nizu money-milkera?

Priča Hobita bazira se na putovanju poprilično brojne družine prema Usamljenoj Gori, nasilno oduzetoj kraljevini i blagu, koje ih čeka na koncu njihove pustolovine. U društvu trinaestero patuljaka i čarobnjaka, Bilbo Baggins, inače dobrostojeći hobit iz pristojnog kraja Shirea, zaputiti će se na putovanje koje će mu promijeniti život, ili bolje rečeno, promijeniti njega. I tu, u zabrinutim očima tog nestašnog, uštogljenog hobita, nesklonog promjenama, vidio sam nas… Nas ljude, koji smo toliko zakupljeni, začahureni u monotoniju vlastitih svjetova, prepunih nadmetanja, ega, i nesigurnosti, da i na prvu pomisao promjene tih naših naoko "savršenih" svjetova, okrećemo leđa, i još se više uvlačimo u njih. Hobitova odbojnost prema patuljcima u samom početku filma uvelike me podsjetila na izoliranost ljudi u današnje vrijeme, koji po financijskim mogućnostima svrstavaju jedni druge u određene slojeve.

U misli mi uđe sjećanje na djetinjstvo u kojem nije bilo bitno tko živi u kakvoj kući i sa kakvom okućnicom. Sjetih se dana kada sam sa prijateljima dijelio istu odjeću nepoznate marke, igrao se istim setom potrganih igračaka, ili onih koje smo sami napravili. Sjećam se kako je novac, bio potpuna nepoznanica u mome svijetu; svijetu u kojem sam bio sretan. A sada je ljudima prijeko potreban. Jesmo li kao što je stari Bilbo Baggins rekao u uvodnom dijelu filma, i sami došli do određene "bolesti uma" kao i kralj Thror? Je li nam novac postao opsesija, a ne sredstvo?

I tu, iako se nisam tome nadao, skidam kapu g. Jacksonu i filmskoj ekipi, koja je uspjela napraviti toliko vjerodostojan uvod (povlačeći informacije iz Silmarilliona i Nedovršenih pripovijetki), što čitateljima nije omogućeno ukoliko ne pročitaju i ine knjige. Sama srdžba Thorina Oakenshielda(vođe te ekspedicije) toliko je bila jasnija, toliko neupitna, da je sve što je preostalo bilo to, da glumci odrade svoj dio posla, kako bi priča bila doista epska. Po mojem mišljenju, ne samo da su u tome uspjeli, već su i na nadasve jedinstven način ovjekovječili tih trinaest patuljaka, koji se u knjizi razlikuju samo po boji kapuljača i plašteva, osim Bombura, čija je "veličina" vjerno prenijeta. Trud koji je uložen da svaki patuljak bude naoko upadljiv, i individualiziran, je toliko impresivan, da me začuđuje svakim pregledom na fotografije koje su porazbacane po Internetu.

Koliko god ovo bio svijet koji nam je uvelike poznat iz trilogije Gospodar Prstenova, vidna razlika se osjetila u vedrini filma, njegovom toku radnje, veselim pjesmama i nemalom broju pošalica, jer ovo je ipak, usudio bih se reći, dječji film, baziran na dječjoj knjizi, koji pokušava uvesti i elemente ozbiljnosti – svijeta odraslih ljudi, kako bi privukao, ne samo Tolkienove fanove, već i puno širu publiku.

Jedan od prvih takvih trenutaka koji me dotakao bile su riječi Thorina Oakenshielda kada je objašnjavao težinu njihove situacije, nakon što su im odbili pripomoći ostali narodi patuljaka.

Odanost, čast, voljno srce. Ne mogu tražiti ništa više od toga.

Riječi su koje su me natjerale da se zapitam, postoji li takvo što danas? U naše suvremeno, "civilizirano" doba? Živi li itko više za čast, odanost, za srce, ili je sve pregaženo neutaživom željom za novcem i moći? Jesmo li došli do toga da ćemo gaziti preko svoje riječi, gaziti preko svojih prijatelja da bi došli na bolju poziciju u životu? Kako to mi doista živimo…? Možemo li biti dovoljno iskreni prema sebi samima i upitati se to pitanje?

I tako me film uvlačio dublje, dublje u svijet Međuzemlja. Tako poznat, a opet nekako drugačiji. Prepun prekrasnih efekata u 3D-u, koji nisu nimalo inferiorniji u klasičnoj 2D izvedbi. Gdje je kristalan zvuk ispunjavao moja akustična osjetila tolikom vjerodostojnošću, da sam doista pomislio kako su neki animirani likovi – stvarni! Tu dolazim do jedine zamjerke ovome izvanrednom filmu. Za moj ukus, korišteno je previše animiranih likova, koji su unatoč svemu, toliko detaljno i realno napravljeni, da čovjek pomisli kako možda doista i postoje takva bića. No, naučeno oko može primijetiti kada se radi o stvarnom liku sa maskom, a kada o CG liku. A kao obožavatelju trilogije Gospodar Prstenova, i razmaženosti sa fantastičnim maskama koje su koristili u toj trilogiji, ovo je mala, sitna pokuda.

Unatoč ljubavi prema knjizi i cijeloj mitologiji, iznenadila me duljina filma, koja odgovara gotovo duljini produljenih verzija prve trilogije. Što je, kada je najavljeno da će umjesto dva filma, Hobit biti također trilogija, izazvalo navalu negativnih komentara i usporedbi sa takozvanim nastavcima filmova koje od milja zovemo money-milkers. Je li i ovo jedan u nizu filmova takvog kalibra, ili je jednostavno riječ o perfekcionističkoj detaljnosti Petera Jacksona i njegova tima, ostavit ću na Vama da prosudite. No pitam se hoće li postojati ijedna osoba koja je pogledala prvi dio, a da ne pogleda i preostala dva…

I na posljetku, što doista reći o Hobitu? Kakav je to film? Gdje ga smjestiti, kako ga opisati, kako odrediti parametre po kojima ga možemo detaljno secirati, kada se svi dijelovi neodoljivog uma prof. Tolkiena i neustrašive vizije g. Jacksona, prelijevaju kao dugine boje. Gdje jedna stvar završava, druga započinje, pomno upletena u zbir neponovljivog iskustva na velikom platnu, praćena maestralnom glazbenom izvedbom koja gađa točno tamo gdje treba. U srce. U ono malo dijete koje čuči u svima nama, potisnuto svakodnevicom, i nekontroliranom bujicom bremena u kojem živimo. U onog prestrašenog hobita koji se boji napraviti prvi korak ka avanturi. Nepoznatoj avanturi što se zove - život. U onog patuljka koji tvrdoglavo hoda kroz svijet, čekajući priliku kada bi pokazao svoje pravo lice, svoju odanost i dostojanstvo.

I zato mi je tako teško reći nešto konkretno o filmu Hobit. Zato mi je teško čvrsto se primiti nekog detalja, kada je velikim dijelom emocija koja me obuzela, bila sram. Sram jer sam dopustio da moj život ode nekontrolirano iz mojih ruku, i padne u nemirnu rijeku svakodnevice, gdje je umalo bio odnesen u mirne vode života po špranci, prepunog obmana i neprimjetnih kontroliranja, kojih nisam bio ni svjestan.

Doći će dan kada će me netko pitati, hoću li ići pogledati preostala dva nastavka, a moj odgovor biti će jasan. Nakon četiri odgledana puta Neočekivanog Putovanja, dopustiti ću da mi izmuzu i zadnju kovanicu iz novčarke, kako bi me netko podsjetio kako se... kako se živi ovaj život.

Jer kada čujem izgovor tih riječi: "Odanost, čast, voljno srce." Ja doista ne mogu tražiti ništa više…

recenzija Hobit kritika tjedan amaterske kritike esej


Povratak na popis novosti u odabranoj kategoriji

Komentari (0)

Komentiraj članak
Kako biste komentirali članak, morate biti prijavljeni.
Ukoliko nemate korisnički račun, možete se registrirati.

Top Dvd

Top BluRay

Pretraži projekcije

Trenutno u kinima

Koji glumac je najimpresivniji u ulozi žene?