ZagrebDox: Jedna kratka biografija i jedan requiem za iluzije

Dva filma ovogodišnjeg ZagrebDox-a dijametralno strše iznad ostatka programskih filmova. Jedan, onaj u sklopu regionalne konkurencije, je beskrajno romantičan i nostalgičan, a drugi, onaj u sklopu kontroverznog doxa, je brutalno izravan. Osim što oba dolaze iz Srbije, oba su režirale žene, oba imaju jednaku dozu iskrenosti i pijeteta prema temi koju obrađuju.

Sve što biste morali (ali ne želite) znati o Franji Tuđmanu i Slobodanu Miloševiću

Ovaj kontroverzni koji progovara o istini koju sad već svi u Hrvatskoj znaju ali na nju okreću leđa u želji da okrenu leđa vlastitoj odgovornosti i učinjenom propustu, nažalost više nećete moći pogledati na ovogodišnjem ZagrebDox-u. A nekako sumnjam da ćete film Slađane Zarić u skorijoj budućnosti gledati na nekoj od hrvatskih televizija s nacionalnom koncesijom jer bi se digla sva sila pravednika koji bi stali u obranu djela i časti čovjeka kojeg je Milošević onako prisno zvao Franjo a koji je Miloševića također prisno oslovljavao sa Slobo ili Slobodane. Ono što bi se dalo odmah zamjeriti ovom filmu je propuštena šansa da se stanovita ironija u kojoj dva „velikana“ dvije zaraćene nacije jedan drugog, u trenutku dok njihovi građani žive kao izbjeglice ili ginu usred krvavog sukoba, oslovljavaju kao što to čine inače stari „drugari“, pretoči u naslov koji bi više odgovarao kakvom filmu teorije zavjere kakav ne barata ključnim dokazima već samo indicijama, što ovdje nije slučaj. Film „Tuđman i Milošević – Dogovoreni rat?“ je nažalost dupkom pun dokazima koji bacaju neizbrisivu sjenu na izjave nekih od sugovornika u filmu kao što je npr. Slaven Letica koji će unatoč predočenim dokazima i dalje poput pokvarene gramofonske ploče autistično ponavljati da Franjo i Slobo nisu tijekom cijelog rata bili u izravnom kontaktu, što putem kurira, što putem direktne telefonske linije.

Slađana Zarić maestralno konduktira svoju requiemsku partituru u kojoj komad po komad raslojava uzroke i motive, time i posljedice, posljednjeg rata na Balkanu. Izjave svojih sugo0vornika, svjedoka vremena i odnosa dvojice državnika o kojem progovara slaže poput musake(jelo) koju publici nudi kao specijalitet specifičan isključivo za ovu regiju, čime zapravo zabija onaj posljednji čavao na lijesu bivše Jugoslavije. Ironično, najsnažnija scena filma nema nikakve izravne veze sa Miloševićem ili pak sa Tuđmanom, a žestoko udara u podsvijest gledatelja i izručuje optužujuću presudu svakom pojedincu koji je u tim zlim trenucima iz sveg grla skandirao imena ove dvojice. Naime, nije teško opisati genijalnost u kojoj redateljica Zarić spaja jednu od najpoznatijih pjesama bivše sedme republike sa scenama ratnih aktivnosti. Međutim, bilo bi nepošteno razotkrivati ju pa bi bilo najbolje da sami gledanjem ovog filma doživite poetiku i jad tih prizora. Nakon tog dijela filma, imate osjećaj kao da je ono nekad davno bio nekakav Kamelot kojeg smo svi mi zapravo nedostojni. Možda ovaj kontroverzan film ipak na neki način pronađe put do hrvatske publike jer je jasan primjer kako bi trebalo nepristrano promatrati zbivanja na ovim prostorima s kraja prošlog stoljeća.

Kratka biografija automobila koji je obilježio gotovo svakog rođenog u bivšoj državi

Bilo je na ovim prostorima svakakvih automobila, od onih uvoznih, do onih proizvedenih uglavnom pod licencom talijanskog Fiata. No, nijedan nije toliko obilježio živote ljudi kao onaj mali neugledni Yugo. Koliko god to bilo neprofesionalno, ovdje je nemoguće ne napisati nešto osobno kao što je slatko sjećanje iz djetinjstva kada je nas troje djece tetak posjeo na sanjke koje je privezao za Yugić i na snijegom zametenoj cesti provozao od cerničkog zaseoka Šumetlica do najbliže psunjske padine za sanjkanje. Trenutak za sjećanje, kao i onaj kad se tetak prvi puta uopće ponosno pojavio s Yugićem. Ne znam još slovi li za favorita, ali „Yugo – kratka biografija“ moj je osobni favorit ovogodišnje ZagrebDox-a. Romantičan, poetičan, odnosno nježan u jednakoj količini kao i gruba istina o tom automobilu koji je u svojim najslavnijim danima hranio preko 50.000 zaposlenika i kooperanata.

Mina Đukić svoj subjekt promatra s nezavidnim divljenjem a obilazi ga iz svih kutova koristeći pritom bogat rad kamerom i još bogatiju montažu. Ovo je full flavored film, ispunjen svim oblicima delicijskog okusa dokumentarca koji slavi jedan romantični djelić povijesti koji je izravno ili pak neizravno obilježio gotovo svakog od nas. Ako ništa drugo, vjerujem da su mnogi mlađih generacija negdje pod vedrim zvjezdanim nebom začeti u nekom od tih malih, neuglednih i kvarnih ali agilnih automobilčića. Film Mine Đukić  „Yugo – kratka biografija“, kao i sam taj automobil, dokaz je da malo može biti puno. A koliko značenje taj mali Yugo ima za zagrebačku publiku, govori podatak da su obje dosadašnje projekcije bile dupkom pune. U sklopu ZagrebDoxa možete ga pogledati još u petak u 22h, toplo preporučamo.

film recenzija zagrebdox dokumentarni Regionalna konkurencija dokumentarci Mladen Šagovac jugoslavija yugo kratka biografija franjo tuđman slobodan milošević dogovoreni rat zgdox mina đukić kontroverzni dox slađana zarić slaven letica