Srce je mudrih u kući žalosti

Autor: Ines Ignjačić

Prva asocijacija na film srpske produkcije, pogotovo onima rođenima prije devedesetih, jest crni humor, specifičan za dotično podneblje. No ovdje nije riječ o komediji, nego o drami koja obrađuje teške teme ljudske psihe, djelovanja i okolnosti koje se zbivaju pritom.

Jacob (Obradović Milivoje) je mladi diplomirani filozof bez posla. Tražeći posao uzaludno, ukaže se prilika za posao grobara. Kolege s novog posla jednostavni su i neobrazovani, pa se Jacob malo teže snalazi u tom okruženju. Jednom prilikom, nijema djevojka zatraži nekoga tko bi održao posmrtni govor njezinom pokojniku, pa Jacob to učini, s obzirom da poznaje tekstove iz Biblije, a osim toga verbalno izražavanje mu je područje na koje se može ponositi.

Drugo, privatno područje njegova života, do izražaja dolazi u pojavama koje su na granici sa fiktivnim – ili su čak prešle tu granicu. U filmu se prikazuju dva njegova sna. U prvom se pojavljuju gliste koje se nalaze svuda oko njega, i gola stara žena usred pustinje u kojoj je on parkirao svoj automobil. U drugom se snu skriva među stijenama – ili sličnim tvorevinama koje je teško definirati – u strahu od neobičnog kostimiranog bića, čiji identitet je također teško definirati.

Jacob živi sa psom, i poznato je samo da ima tetku na Islandu s kojom se povremeno čuje telefonski, no čini se da nisu u najprisnijim odnosima. Spozna da mu treba nečiji blagoslov, i da će prva osoba koja mu pokuca na vrata biti „njegov anđeo“ koji će mu taj blagoslov dati. No, umjesto „anđela“, pokuca mu prodavač Biblija (Aleksandar Djurica), koji je radio na gradilištu, a na televiziji se predstavlja kao patrijarh. Nakon što odbije blagosloviti Jacoba u više navrata, ovaj ga ugleda na televiziji, nazove za vrijeme izravnog prijenosa i kaže javnosti da se ne radi o svećeniku. Tu nastaje okršaj između njih dvojice, koji se na samom kraju filma manifestira na prilično neobičan način.

Film osim fiktivnog (snovi) i realnog (stvarnost) u realnom svijetu kao takvom dotiče i metafizičko – religiju – kao light motiv. Šture scene sa autentičnom srpskom narodnjačkom glazbom, jeftinim i neuglednim lokalnim birtijama, živčanim putnicima autobusa i djevojkom koja svom snagom želi biti zanimljiva, a nažalost to nije prikazuju onaj dio Srbije na kojem se vjerojatno ne biste željeli naći.

Uvodna scena je kupaona koja je u funkciji cijelog stana; u njoj su lampa, krletka i kanarinac, stolac, telefon i ostali predmeti za koje ne bismo očekivali da se nalaze u kupaoni. Prazna kada, koja je pak u funkciji kreveta, i u koju Jacob uranja, zbunjuje gledatelja jer ne zna iz koje bi perspektive promatrao film. U jednom čak trenutku uroni u kadu punu vode i zadrži dah, pa je teško odgonetnuti je li to pokušaj samoubojstva (nakon kojeg se prikazuje radnja koja je do dotičnog eventualno dovela) ili pak samo još jedna spona do vrhunca konfuzije.

Redatelj filma Marin Maleševic nije nazočio hrvatskoj premijeri na Griču, no producent i snimatelj kao i dio filmske ekipe jesu. U uvodnom govoru kojeg je producent održao neposredno prije početka filma skreće se pažnja na islandski jezik i golu staricu. Postoje verzije filma sa engleskim, turskim i talijanskim titlovima, s obzirom da je do sada prikazan na nekoliko međunarodnih festivala, gdje su također i kritike bile vrlo pozitivne.

premijera RAF revija amaterskog filma srpski dugometražni Srce je mudrih u kući žalosti