Sonja i bik: Razgovor sa redateljicom Vlatkom Vorkapić

Kada je u pitanju snažna kazališna i dokumentaristička redateljica kao što je Vlatka Vorkapić, bilo je teško izbjeći velika očekivanja. Svejedno sam nestvarnim doživio oduševljenje koje me obuzelo dok sam gledao komediju "Sonja i bik". Sve je bilo u potpunoj sinergiji. Da, to je još jedan film koji suočava grad sa selom i obratno. No, kada to selo i grad u hrvatskoj umjetnosti nisu bili isprepleteni?

Sonja i Bik: Teaser

Hrvatska umjetnička fascinacija selom nije slučajna jer nas je više od tri četvrtine, htjeli to priznati ili ne, porijeklom sa sela. Vorkapić je pomodarsku mentalnu segregaciju urbanog i ruralnog uzela kao polazišnu točku radnje svog osebujnog filma "Sonja i bik" da bi kasnije u filmu razbijanjem niza predrasuda otklonila te mentalne barijere koje stoje između uzajamnog razumijevanja sela i grada. Zapravo, manimo se filozofiranja. Film "Sonja i bik" će vas prvenstveno dobro nasmijati i zabaviti, a tek potom naučiti da bikijade koje se održavaju u Dalmatinskoj zagori nisu ništa što priroda već sama po sebi nije nametnula bikovima, te da tu nema nekakvih monstruoznih stradavanja životinja. Kemija između Judite Franković i Gorana Bogdana je do te mjere potpuna da će bilo koga zavesti. I ne samo kemija na relaciji Franković-Bogdan, nego i na relaciji Aćimović-Garonja. Rat spolova, ženska emancipacija, smiješna strana seksualnosti, ojkanje, gotovo očinska ljubav prema gospodarskim životinjama i još puno toga nudi komedija godine "Sonja i bik", debitantski film redateljice koja je sve samo ne debitant.

Vlatka Vorkapić

Inače skoro kriminalno radišnoj redateljici Vlatki Vorkapić teško je staviti sol na rep, pa sam umalo požalio što ju još ljetos negdje između čestitki na filmu i jurnjavom za novom porcijom kokica na Festivalu nacionalnog filma u Puli nisam povukao za rukav i zasuo pitanjima. Ipak, nakon desetak dana lova i ganjanja, a negdje između strasti za dokumentarnim filmovima i priprema za premijeru "Sonja i bik", pronašla je nešto vremena i za pitanja portala Moj Film.

Što je Judita Franković radila s hranom za mačke u kosi, čega se boji Goran Bogdan i koliko netko može voljeti svog bika pročitajte u nastupajućim redovima. Ali, nemojte stati na tome. Odvojite koju kunu i malo vremena, uzmite sebi dragu osobu pod ruku i pogledajte film "Sonja i bik", zaslužili ste. Ipak ovdje dobre domaće komedije čekamo kao Sahara kišne godine.

Film je prema vlastitom priznanju inspiriran vašim dokumentarcem 'Ćaća i braća'. Koja je stvarna pozadina priče Sonja i bik, što je bila stvarna inspiracija za ovu priču? Mali rat spolova kroz ovaj sudar urbanog s ruralnim je očit.

Dok sam snimala vlasnike bikova za svoj dokumentarac "Ćaća i braća" učinila mi se ta tema zanimljiva i za igranu formu. Moglo je to krenuti samo u smjeru priče o vlasnicima bikova, ali mi je bilo zanimljivije staviti u priču nekoga izvana, što otvara priliku za razvijanje raznih  komičnih situacija. Tako sam i uvela lik Sonje, zagrižene aktivistice za prava životinja i spojila je s Antom, sinom glavnog organizatora borbi bikova. Priča je zatim nekako prirodno otišla u žanr romantične komedije. Ovaj naš svijet često baš i nije najugodnije mjesto za život ali ipak i u takvom svijetu se ljudi vesele i zaljubljuju, svađaju i mire. A događa se to valjda i u Hrvatskoj, pa je red da se u domaćem filmu snimi i koja takva vesela ljubavna priča.

Kako ste došli do spoja Franković/Bogdan? Kemija među likovima pršti s platna.

Kako sam ovaj film već jednom pripremala s Jozom Patljakom, a skoro i snimila, tako je zapravo postojala i prva glumačka podjela. Kada sam ga konačno stvarno krenula snimati prošlo je jedno sedam, osam godina od prve varijante scenarija koju smo Elvis Bošnjak i ja napisali. U međuvremenu su nastale i nove verzije scenarija, a promijenila sam i glumačku podjelu. Sedam godina je dugo vrijeme. Samoj sebi sam rekla da zapravo radim remake filma koji sam jednom trebala snimiti ali eto nisam. Ovo je drugi film, a ne onaj nesnimljeni.

Nakon što sam se odlučila za Gorana Bogdana i Juditu Franković,  imala sam s njima skoro dva mjeseca proba prije samog snimanja tako da smo u samo snimanje ušli prilično spremni. Jako nam je bilo važno na probama pročistiti njihov odnos, točno odrediti gdje su ti mali pomaci u njihovom odnosu, dozirati pravi smiješak, pogled, a na kraju krajeva riješiti i ljubavnu scenu. Svi naravno spominju glumačku kemiju, a zapravo se u takvim scenama najčešće radi o fizici, da se malo našalim. Za takvu vrstu scena iznimno je važno međusobno povjerenje, a to smo stekli na probama. I mislim da smo uspjeli. Judita Franković i Goran Bogdan su stvarno pravi filmski romantično-komični par, ako mogu suditi po dosadašnjim reakcijama publike.

Judita Franković, Vlatka Vorkapić

Što je muškarac bez brkova, Kako je počeo rat na mom otoku, Maršal itd. Stječe se dojam da je prvenstveno kod publike, a posljednje vrijeme i kod hrvatskih redatelja ruralna tematika vrlo popularna. Odakle baš tolika fascinacija seosko-ruralnim naturalizmom? Ovaj film je baš i nastao na toj fascinaciji, ako se ne varam "U jednoj ruci bik, u drugoj žena".

Pa, da, snimajući dokumentarac o bikijadima u Radošiću intervjuirala sam jednog od vlasnika, koji je pričao koliko voli svog bika pa je u jednom trenutku rekao: "U jednoj ruci bik, u drugoj žena ... Ma, pravo da ti kažem, ovog bika volim više nego ženu." Ta mi je rečenica zazvonila i bio je to, na neki način, početak ovog filma. Inače je ta Zagora stvarno filmična. Bikovi, kao i njihovi vlasnici, te sva ta događanja oko borbi vrlo su živopisni. Mi smo se na setu "Sonje i bika" šalili da je naš film svojevrsni vlaški vestern. I stvarno, u taj opori svijet vlasnika bikova glavna junakinja upada poput neke skvo. U mom slučaju, dakle u slučaju "Sonje i  bika" ta se priča i nije mogla drugdje snimiti. Ali, zapravo mi je baš bio zgodan jedan komentar na Internetu, kaže: "Da se događa u Istri, bio bi "Sonja i boškarin"".

Svi hvale film, ali konstantno u svakom vas razgovoru pitaju za tu "nesretnu" kritiku s jeftinim podilaženjem publici. Što ne bi bilo podilaženje publici? Studirali ste komparativnu književnost, postoji li umjetnik koji ne podilazi publici? Nekakvoj publici se mora podilaziti. Ima li smisla ne podilaziti publici i kada je to uopće moguće?

Za početak, bilo dobro reći da mi živimo u zemlji u kojoj prosječni građanin jedva da jednom godišnje ode u kino. Točnije, ide u kino 0,7 puta godišnje. Dakle, niti jednom godišnje. I u takvoj situaciji je prilično smiješno govoriti o podilaženju publici. Ja često idem u kino i stvarno je samo vikendima koliko toliko gužva. Ali dobro, ajmo malo o tom mom navodnom podilaženju. Ili ulagivanju, dodvoravanju publici. Pa, dosta sam o tome razmišljala. Naime, ja razmislim o svakoj kritici pa i o onoj lošoj, vjerojatno o lošoj i više nego o dobroj – ne mogu si pomoći, valjda neki autorski mazohizam. Dakle, ovako stoji situacija s mojim navodnim ulagivanjem publici. Kao prvo, ja sam stvarno teškom mukom snimila ovaj film i vjerujete, nije mi ulagivanje bilo ni u primisli. E sad, ako netko moj humor doživljava kao jeftino podilaženje, to je njegovo pravo ali to stvarno nije moj problem. Očekivati neki ekskluzivni, profinjeni humor u komediji o vlasnicima bikova baš i nije realno.  A drugo, ja stvarno kad radim razmišljam što bi se meni svidjelo – to je najjednostavniji i najiskreniji način. Mislim i najtočniji.

Snimali ste komediju, nešto smiješno se moralo dogoditi na snimanju. Sigurno postoji neka specifična anegdota...

Nedavno sam pregledavala fotografije sa snimanja, trebala sam odabrati jednu svoju za  internetsku stranicu filma i moram priznati da sam na svima stalno ozbiljna, uglavnom namrgođena. Kad ste stalno u stisci s vremenom, kad mislite hoćete li uspjeti sve snimiti s tim životinjama baš vam i nije do anegdota. One zapravo tek naknadno postanu smiješne. Ali dobro, ipak je bilo zabavno gledati Gorana kako se pomalo, ma zapravo poprilično, boji zmije koju je morao držati u ruci. A prilično je anegdotalno bilo i mačkom koja nikako nije htjela ići po Juditinim leđima  u sceni dok Sonja spava. Onda su se dečki iz rekvizite dosjetili i posakrivali hranu Juditi u kosu. To je upalilo.

Sonja i bik: Sonja Sterle

Filmom Sonja i bik očito razbijate stereotipne predrasude one urbane, i one ruralne te stvari na neki način postavljate naglavačke. Imamo rogatu Sonju i seoskog mladića Antu koji susjedama prodaje kozmetičke proizvode. Sonja je borbena, dok je Ante više suptilan ali uporan. Kako ste došli do likova? I, jeste li nekad imali slične predrasude?

Znam neke takve cure kao što je Sonja, a bome i neke muškarce koji imaju poneku Antinu osobinu. Ili sam čula neku repliku, pa sam je upotrijebila u filmu. Ne izmišljam ja puno, često kompiliram stvarnost (smijeh). A što se tiče predrasuda, pa nekako mislim da ih baš i nemam. Ili ako imam to su neke male, sitne i nebitne. Pa, evo ovako na prvu, eto, priznam, pogledam muškarcima cipele pa ih možda malo i po tome procijenim, onako na prvu. Zato valjda Ante i ima te grozne cipele u filmu. Pa zapravo, to je jedino što kod tog lika ne valja (smijeh).

Društveni komentar je stalno prisutan u filmu, čak priznajete niz stvarnih citata koje ste koristili pri pisanju scenarija. Komentirate urbani aktivizam koji je kod mnogih više stvar "furke" nego stvarna potreba da se nešto promijeni. Kao umjetnik osjećate li nekakvu obavezu prema iznošenju korektivnog društvenog komentara?

Da, da, ima stvarnih citata u filmu, kao npr. izglasavanje Zakona o borbama životinja gotovo je identično sa situacijom za vrijeme izglasavanja Zakona o golfu. Jednostavno nisam mogla odoliti, a da ne stavim u film scenu u kojoj neki zastupnici ne znaju što treba pritisnuti da bi se njihov glas registrirao. A onda im je to svima skupa baš bilo smiješno, a sve to na tim njihovim lijepim plaćama. Ma, super!

Što se tiče osjećaja neke umjetničke obaveze, ne osjećam obavezu, jednostavno imam potrebu, pa sam se kao redateljica dokumentaraca bavila temama poput problema zlostavljanih žena, ili sam snimala dokumentarce o pitanjima koja i mene zanimaju poput kvalitete vode koju pijemo ili štetnosti mobitela koje koristimo ili o tom nesretnom Zakonu o golfu.

Sonja i bik: U saboru

Po nosu su dobili i mediji, pogotovo oni napunjeni tzv. "selebovima". Kako gledate na pojačani utjecaj tih medija i "zvijezda" kakve nude?

Ja to jednostavno ne razumijem, tu potrebu da se ljudima serviraju takvi sadržaji, a bome niti da ljudi to mogu gledati a onda o tome još i raspredati. I to mrtvački ozbiljno. Recimo – zlatni triko jedne pjevačice, je li imao preveliki izrez? Ma, problem svjetskih razmjera!!

Seksualnost je s obzirom na formu bila gotovo neizostavna, a i temu (bikovi - simbol plodnosti). Međutim, kod nas je seksualnost na filmu više prisutna kroz oblike frustracija u dramama nego u komediji. Zašto je tome tako? Zašto seksualnost na filmu shvaćamo toliko ozbiljno? (ovo je još jedan stereotip, ovaj puta strukovni, koji razbija Sonja i bik)

Pa, možda da pitate moje muške kolege zašto je seksualnost kod nas na filmu više prisutna kao frustracija u dramama. (smijeh) Ipak oni više snimaju.

Sonja i bik je, obzirom na vrijeme koje je bilo potrebno da film bude realiziran, za vas konačno zatvoreni krug jedne priče koja je dugo čekala biti ispričana. No, istovremeno ovo je ulazak u jedan novi, simbolički puno veći, krug. Krug redatelja dugometražnog igranog filma. Što slijedi? Povratak dokumentarnom filmu, teatru ili još dublji ulazak u sferu igrane kinematografije? Hoće li tu biti još komedija ili se sprema nešto sadržajno tvrđe? Sad bi bilo nepošteno stati s igranim filmovima... Kakve su šanse da sad već praktički kultnu predstavu Judith French preslikate s dasaka na kino platna?

Sviđa mi se ovo da bi "sad bilo nepošteno stati s igranim filmovima" (smijeh). Imam već jedan scenarij koji sam napisala zajedno s Slavicom Šnur. A i ljetos sam krenula pisati nešto novo, ovaj put imam već i naslov  - "Jagode za Belindu". U svakom slučaju, obje priče su prilično mračne, pa možda rad na njim bude brži, lakši i veseliji nego na ovoj komediji. Ono kao obrnuto proporcijalno. Vidjet ćemo što će biti.

U međuvremenu, radim dokumentarce i to me jako veseli. Osnovni razlog zašto volim raditi dokumentarce je taj da ti snimanje stvarnih ljudi pruža mogućnost da gledaš na svijet i njihovim očima, a gledajući svijet očima drugih ljudi  širiš i svoj pogled na svijet. Pa zapravo, ja i mislim da se upravo o tome i radi kod dokumentaraca – o širenju pogleda. A i upoznaješ neke divne ljude poput pokojne gospođe Sadike koja je i sama bila žrtva nasilja (ratnog u njenom slučaju), a onda je odlučila pomagati zlostavljanim ženama. Ima još jedna stvar koja me veseli kod rada na dokumentarcima. Naime, postoje trenuci koje može pružiti samo dokumentarni film, a to je mogućnost da snimite kako se nečiji stvarni život pred vašom kamerom mijenja na bolje. Kao kad zlostavljana žena odluči da joj se ipak vidi lice u filmu i govori kako je zlostavljaču rekla "Možeš sada raditi što god hoćeš ali znaj da ti je ovo zadnji put" ili kad Andreja u "Gabrielu" nakon niza promašenih veza nađe ljubav svog života i saznaje da je trudna.  Zapravo me baš vesele sretni završetci u dokumentarcima.

Inače, jako mi u igranim formama pomaže što sam puno radila dokumentarce, dobiješ taj osjećaj za rekonstrukciju stvarnosti u kadru, a isto tako mi pisanje i rad u kazalištu pomažu da prepoznam dramaturški potencijal u nekoj stvarnoj životnoj priči.

Što se tiče "Judith French", to je meni jako draga predstava, ali mislim da bi prebacivanjem  na film izgubila jedan meni bitan dio a to je ono što predstava pruža gledatelju u kazalištu – mogućnost da u isto vrijeme gleda i žive glumce i na platnu ono što snima kamera. Puno smo se s tim poigravali, pogotovo s mrtvim kutom kamere.

Sad kad ste iskusili filmsku režiju u onom "punom" priznatom smislu. Što je slađe? Teatar ili filmsko platno?

Zapravo, bilo bi odlično da se to izmjenjuje - dokumentarci, igrani film i teatar. Pa, i radim na tome da to bude tako. Zapravo sve volim podjednako, bilo da je riječ o dokumentiranju stvarnosti ili o fikciji. Često mi se dogodi da me na jednom projektu nešto inspirira za drugi. Isto tako, radeći jedno zaželim se opet drugog. To mi razbija rutinu i sprječava da "vozim na autopilotu". Judita i ja bismo trebale uskoro početi raditi novu predstavu. "Viking slabog zdravlja" se zove, riječ je opet, moglo bi se reći, o romantičnoj komediji. Judita glumi poreznu referenticu, porezi su ovih dana vrlo aktualni, zar ne? Partner će joj u predstavi biti Dejan Krivačić. Tko je Viking slabog zdravlja, pa nadam se da će to gledatelji moći vidjeti početkom sljedeće godine.

komedija intervju Mladen Šagovac interview razgovor Goran Bogdan Vlatka Vorkapić Sonja i bik judita franković