Jonathan Paz: Mickey što je**te to radiš?

Jedna od interesantnijih priča na ovogodišnjem Festivalu tolerancije 7. JFF-u dolazi iz Kameruna. Jonathan Paz u svom dokumentarnom filmu 'Časni ambasador' prikazuje priču o specifičnom čovjeku, u specifičnom okruženju. Riječ je o Mickey Arbelu, izraelskom ambasadoru koji odbija biti "obični" ambasador i odluči učiniti nešto više za zemlju u kojoj trenutno obitava. Iako se na prvi trenutak čini da je ovo još jedno dokumentarističko opserviranje subjekta ili teme, 'Časni ambasador' na više nivoa donosi pod tekstualnu suštinu.

Paz ovim filmom osim što otkriva kako tipična izraelska upornost funkcionira u okružju tipične afričke letargije i opuštenosti, igrom slučaja otkriva koliko zapravo malo razlika dijeli Mickeya Arbela i njegovog vozača koji međusobno imaju striktan odnos ambasadora i službenog vozača. Film još intrigantnijim za gledanje čini otvoreni i druželjubiv karakter samog redatelja koji je odrastao u kibucu a školovao se u Sjedinjenim Državama te svojom usputnom radoznalošću, čak i kad daje intervju, nenamjerno otkriva u kojoj mjeri njega samog krasi ta svojstvena izraelska upornost koju prikazuje u filmu, te instinktivna dokumentaristička zaintrigiranost trenutnim okružjem.

Kad ste snimali ovaj film? U kojem periodu se odvijaju događaji i jeste li vi došli na ideju o filmu ili vas je nekim slučajem Mickey Arbel pozvao da snimite film o ovom pothvatu?

2011. smo počeli snimati, a godinu dana kasnije smo završili. Ideja je bila moja. Bio sam pozvan na filmski festival u Yaounde, glavni grad Kameruna, gdje sam prikazivao svoj igrani film, crnu komediju 'The Galilee Eskimos - Eskimosim ba Galil', a kako volim putovati i upoznavati zemlje koje obilazim slučajno sam saznao da  Mickey Arbel bez previše vike i pompe pokušava Kamerunce podučiti navodnjavanju. Kako živi tamo već neko vrijeme, shvatio je da nikakve humanitarne organizacije, nikakve velike donacije zapravo neće riješiti problem polugodišnje suše, a obzirom da je on agronom bio je svjestan koliko je jednostavno riješiti taj problem.

Znači, jednostavno je htio svoje iskustvo izraelskog agronoma podijeliti s Kameruncima?

Upravo tako! Rješenje cijelog problema je u jeftinim pumpama za vodu i šrmkovima s ravnomjerno raspoređenim rupicama. I objasnio im je to. Složite šmrkove po polju, napunite rezervoare vodom i imat ćete bar još dvije sjetve. Organizirao je različite kompanije kako bi im osigurao opremu potpuno besplatno. I bili su sretni prihvatiti opremu, no kad je trebalo nešto napraviti nije se dogodilo ništa. Ništa nisu napravili. Sve su spremili sa strane i potpuno zapostavili.

Film istovremeno pokazuje borbu protiv suše i lokalnog mentaliteta?

Ne želim suditi, ali ispada da je tako. To je podtekst. Onako kako je bilo prije u Africi, tako je sad, a tako će vjerojatno i ostati. U početku cijela je ta Arbelova inicijativa dočekana s oduševljenjem, svi vole besplatno dobivati darove, međutim oni te darove nisu iskoristili nikako. Onda je odlučio krenuti u kampanju po cijeloj zemlji kako bi pokušao ljude potaknuti da nešto ipak poduzmu, da iskoriste ili makar pokušaju iskoristiti te darove.

Kako biste iz osobnog iskustva opisali Arbela?

Jedinstvena osoba. On je više od jednostavnog čovjeka. Tri godine  ima jednog vozača, međutim tijekom te tri godine njihova je komunikacija uglavnom štura, bez ikakve prijateljske intonacije. Kad sam snimao film, kako sam se vozio s njima, pokušao sam ih navesti na dublju komunikaciju. Vrlo brzo su shvatili da imaju zajednički oblik prošlosti. Obojica su siročad, zapostavljeni od majke. Bez obzira koliko su pojedinačno uspješni u svojim životima, obojici nedostaje jedna stvar. Obojica žele biti voljeni, potrebni. Obojica žele ono čega im je falilo cijeli život. Trenutak u kojem do ove spoznaje dolazi je prikazan i u filmu. Upravo je to razlog zašto se u Africi poput Don Quiotea pokušava boriti s vjetrenjačama. Promatrano s odmakom, on izgleda smiješno, bedasto. Zašto to zaboga radi ako to ne mora i ako to od njega nitko ne traži? No izbliza, njegov motiv je osobne vrste, želi biti prihvaćen i priznat.

Je li u bilo kojem trenutku imao sumnje da će uspjeti?

Ma ja sam ih imao. Tako i prikazujem priču. Mickey što je**te to radiš?

Koji je bio najteži, najdramatičniji trenutak snimanja?

Cijelo vrijeme, on je uporan i konstantno ponavlja - "Neću posustati, neću posustati, neću posustati..." i zapravo u jednom trenutku odustane. Vraćali smo se iz jednog sela gdje žive pigmejci, on je pukao, odustao i rekao vraćamo se. Nakon toga, nailazimo na selo u kojem se slavila instalacija tri irigacijska sustava i funkcionirali su. Svi sretni, slave, Mickeyu je laknulo ipak nije baš sve bilo uzalud. Nagradili su ga članstvom u plemenu. I idemo doma, a on kaže - "Stani, imam neki loš osjećaj da nije baš sve onako kako se čini. Vraćamo se...". To je prijelomni trenutak. Vratimo se a kad tamo, pumpe rade ali žene opet svejedno od rijeke do polja na glavama nose kante vode. Jednostavno to je tamo u Africi tradicija, kako su to radili stoljećima, tako rade i sad.

Mickey Arbel, izraelski ambasador u Kamerunu, kreće na dugačak i iscrpljujući put u duboke džungle i sušne pustinje Afrike kako bi stanovnike sela uvjerio u potrebu za navodnjavanjem koje bi jednom zauvijek riješilo ozbiljne probleme natapanja ove vrlo nerazvijene zemlje. Riječ je o frustrirajućem putovanju, nadrealnom, uzbudljivom, duhovitom, punom događaja i akcije te, što je najvažnije, o iznimno kinematografskom putovanju. Ništa manje, to je također Mickyjevo unutarnje putovanje duboko u sebe samog i svoju prošlost.

festival intervju Mladen Šagovac festival židovskog filma jff interview razgovor jewish film festival festival tolerancije Jonathan Paz Časni ambasador