Goran Paskaljević: Redatelj filma koji je otvorio 7. Festival tolerancije

Publika je ostala bez riječi. Nakon filma 'Kad svane dan' nitko nije imao što pitati kao da je svima u krcatoj dvorani kina Europa sve bilo jasno. O snažnom dojmu koji je na ovogodišnju publiku na svečanom Festivala tolerancije - 7. JFF-a ostavio film Gorana Paskaljevića svjedočio je samo gromoglasan neprekidni pljesak upućen skromnom Mustafi Nadareviću. Emotivna i tužna priča na poetičan način na površinu vadi komad prošlosti koji se uporno gura pod tepih nikog nije mogla ostaviti ravnodušnim. Ne, nakon spoja Mustafe Nadarevića i glazbene partiture koju je skladao Vlatko Stefanovski. Jednostavna glazbena partitura vješto balansira između ritma karakterističnog za židovsku tradicionalnu glazbu i balkanskog zvuka uz izražajno lice Mustafe Nadarevića snažno previjaju atmosferu filma i čine esenciju priče o ostarjelom profesoru Miši Brankovu koji će suočavanje s prošlošću morati prebroditi kroz koliziju sa sadašnjošću koja je ignorira. Ovo nije prvi put da Paskaljević sadašnjost suočava s tmurnom prošlošću, a nije ni prvi put da ga optužuju zbog snimanja "anti-srpskog" filma. Činjenica ostaje da je film 'Kad svane dan' svojom jednostavnošću moćan korektivni komentar društva koji je lako primjenjiv na cijelu regiju. Kao redatelj koji je stasao nakon jugoslavenskog crnog vala nije izbjegao utjecaj ovog umjetničkog polemiziranja o stanju u kojem se nalazi društvo. Za vrijeme bivše države Paskaljević svoj društveni komentar izražava celofanski kao s filmovima 'Čuvar plaže u zimskom periodu' (1976) te snažnoj alegoriji 'Poseban tretman' (1980). U post-jugoslavenskom periodu skida uljepšano pakiranje te otvoreno pokazuje ono za što smatra da ne valja, vrhunac autorske kritike društva kulminira filmom 'Bure baruta' (1998).

Je li se što izmijenilo na Starom sajmištu otkako se pojavio vaš film? Postoje li ikakve naznake da će beogradski gradski oci obilježiti to mjesto stradanja?

Sve je potpuno isto, apsolutno isto. Bilo je reakcija po novinama da će se to napraviti, da će biti napravljen memorijalni centar u tornju. Ma sedamdeset godina ista priča. Kad dođe godišnjica, napravi se mala komemoracija, političari se naslikavaju i nakon toga opet isto.

Ideja/motiv da radite film s ove tematike je jasan. Kako ste došli na ideju da sve povezujete glazbom?

Krajnje spontano. Pričao sam sa Filipom (David) pa je inspiracija došla kroz njegovu životnu sudbinu. Onda je jednom prilikom on došao na tu ideju "a šta ako bi pronašli tu kutiju i u njoj nedovršenu partituru?" I u Francuskoj distribuciji se film zove "Nedovršena glazbena kompozicija".

Glazba se pokazala vrlo zahvalnom komponentom jer snažno utječe na ionako tužnu i emotivnu atmosferu. Jeste li od početka znali da će glazbu raditi Vlatko Stefanovski?

Odličnu je glazbu napravio Stefanovski. Volim Vlatkovu glazbu, on je čovjek koji kad komponira ne piše note, to znate. No to radi iz srca, uostalom ja volim njegovu glazbu od Leb i sol na ovamo. Njemu je ovo bio veliki zalogaj. Prvi put je u životu radio za simfonijski orkestar pa je čak malo i oklijevao, hoće li on to ili neće moći. Ali ja sam se zaljubio u tu njegovu melodiju koju je on odsvirao na gitari kad sam bio u Skopju. Glazbu je morao napraviti prije snimanja filma da bi profesor Miša (Nadarević) to kroz film polako razvijao. Mustafa se namučio jer on ne svira klavir, ali rezultat vidljiv na kraju.

Kad svane dan: Trailer

U filmu su dijametralno suprotstavljene emocije i empatija pojedinca i opća društvenu ravnodušnost šire okoline. Iako je svako djelo nešto osobno. Koliko 'Kad svane dan' prenosi vaša osobna osjećanja?

Pa znate, polako se približavam tim godinama, imam sina od trideset i osam godina. Kako ovaj film ima više slojeva, tako u njemu ima i mojih osjećaja. Meni je tu bila bitna ona scena s ciganskom svadbom. Bilo je čak i snimljeno kad ti huligani u maniri KKK-a maskiranih glava prilaze pa onda zapale tu svadbu, ali sam sve te neke scene izbacio jer nasilje je najstrašnije kad nema ime i prezime. Kad levitira negdje u zraku kao i netrpeljivost prema drugima. Ne samo u Srbiji, u svim sredinama je tako, pogotovo prema Romima.

Holokaust na ovim prostorima nitko ne poriče, ali se istovremeno stalno potura pod tepih, što ste vi poetično dočarali slučajnim vađenjem kutije s partiturom, pismom i obiteljskom fotografijom iz zemlje. Kako tumačite tu svjesnu kolektivnu negaciju faktativnog zločina?

Točno tako, htio sam je izvući na svjetlo dana. Ja to staro sajmište dosta dobro poznam. To je prostor gdje sam prije desetak godina vozio bicikl, naravno, tu je još i Filip (David) mi je dosta blizak prijatelj a on je izgubio cijelu obitelj u Holokaustu. On je spašen tako što su ga stvarno ostavili u jednom vojvođanskom mjestu, promijenili mu ime, zvao se Filip Gavrilović. Tako da je sramota da je taj prostor toliko zapušten. U nekom trenutku se čak stvarno zavrtila priča da će tamo biti luna-park. Kada su se svi zločini skupili, odlučili smo napraviti jedan krajnje jednostavan film s tom krajnje jednostavnom ali tužnom pričom. A opća amnezija vlada i kada su u pitanju zločini u zadnjih 15 godina a kako ne i kad je u pitanju ono što se dogodilo prije pola stoljeća. Amnezija ne vlada samo na ovim prostorima, svuda je tako. Jednostavno smo postali sebični, okrenuti ovom trenutku, novcu. Pogledajte samo kako je bilo nekad. Nekada su i u Srbiji, i u Hrvatskoj umjetnici bili ti koji su bili na naslovnicama. Umjetnici su bili ti koji su kreirali neki svijet, tempo jer identitet nacije se brani umjetnošću a ne trenutnim politikantstvom. Danas su političari ti koji ne silaze s naslovnih strana tiskovina. Oni su zvijezde. A u stvari često ne donose ništa i sve se svodi na borbu za opstanak, borbu za vlast, borbu za veću dobit ili osobnu korist.

Ovaj puta tempo filma je znatno sporiji u odnosu na vaše ranije radove?

Ovdje sam napravio jedan ritam koji prati lik profesora. Ovdje sam također radio duge kadrove kako bih ostavio više prostora glumcima. Čim režete stvarate neku vrstu umjetnog ritma, koji nekada može biti bitan. Ali ovdje sam računao da Mustafa kao glumac jednostavno živi pred kamerom, on ne glumi. On je bio taj profesor. Svjesno sam ušao u to znajući da nekima , pogotovo mlađoj publici koja je pod jakim utjecajem američke kinematografije, ovo možda neće odgovarati. No ostao sam iznenađen kad sam shvatio da svuda gdje je film prikazivan na festivalima ta publika se identificira s likom. Tako da mi to ne smeta jer vidim da puno ljudi potpuno uđe u taj film, pa čak ima i suza na kraju.

Dosta su vas u Srbiji napadali zbog ovog filma...

Pa da, napadan sam kao da je ovo nekakav anti-srpski film, zato što nisam snimio film o srpskim žrtvama nego o Židovima. Što nema nikakve veze. Jedna je radikalna politička organizacija DVERI  koja se sad sve učestalije pojavljuje na političkoj sceni Srbije, u kinima i ispred kino dvorana dijelili letke protiv ovog filma. Ali, nije mi to prvi put. Već dvadeset godina ja sam nekakav izdajnik. Kad nemaju što da vam predbace, onda vas proglašavaju izdajnikom, da ste anti-hrvat, anti-srbin.

Ista stvar se događa s vašim mlađim kolegama pripadnicima Novog vala kao što je Stevan Filipović. Kako gledate na recentne radove novih generacija?

Ma ista je stvar i sa Srđanom Golubovićem. Njegovi filmovi su prozivani anti-srpskim, pa 'Klip' Maje Miloš. Sami ste spomenuli Stevana Filipovića, koji je sjajan momak, budućnost našeg filma sigurno. Svi oni progovaraju o ovom trenutku, o muci, o tom nasilju koje ih okružuje. I čim to nije mazanje očiju, onda ih ovi "takozvani" političari u kulturi proganjaju. Kao da smo se vratili u doba staljinizma.

Tako kako rade, tako i treba da rade filmove. I ja kad sam bio mlad bavio sam se problemima mladih ljudi i na izvjestan način bio buntovan. Pobuna je svojstvena mladima, i treba da se bune. Ukinuli su sve fondove u Srbiji. Situacija je katastrofalna i ja im kažem vi se morate buniti, ne mogu ja to činiti umjesto vas. Ja sam završio moju karijeru, možda još snimim film, dva.

Sinoć ste nakon filma pred publikom otvoreno dali prednost Mustafi Nadareviću. Ovo je vaša prva saradnja u filmu na relaciji redatelj-glumac.

Poznavali smo se, ali nikad ranije nismo radili. Ja moram u svojoj glavi vidjeti glumca prije nego završim rukopis, tako da tu zadnju ruku scenarija radim kao odijelo po mjeri. Mustafu sam kao profesora Mišu vidio skoro od samog početka.