Simpatije za gospođicu osvetu (2005)

Južnokorejsku kinematografiju već nekoliko godina s pravom krase epiteti velike i jedne od najzanimljivijih svjetskih kinematografija. Titula najintrigantnijeg filmša zacijelo pripada Park Chan-wooku, umjetniku koji je, nakon debitantskog ostvarenja The Moon is...the Sun´s Dream iz 1992., tijekom sljedećeg desetljeća pozornost privukao filmom A Trio i akcijskom hit dramom JSA: Joint Security Area, da bi svjetsku slavu konačno stekao izrazito nasilnom i šokantnom "trilogijom o osveti", filmovima Simpathy For Mr. Vengeance, Oldboy i današnjim naslovom Simpatija za gospođicu Osvetu.

Nakon impresivne psihološke art-triler drame Oldboy, središnjeg i najboljeg dijela trilogije, bilo je jasno da je Park promišljen, zreo i mudar autor, moralist i traged iznimno vješt u pripovijedanju kompleksnih priča i prepletanju filmskih žanrova zaokupljen egzistencijalističkim dvojbama, koji uporište za svoje iznimno uznemirujuće, začudne, tjeskobne, vizualno iznimno dojmljive i stilizirane studije ljudske prirode i destruktivnosti podjednako pronalazi u egzistencijalizmu, religijskoj simbolici i klasičnim grčkim tragedijama.

Predstavljajući samog sebe kao ateista koji se kroz filmove oslobađa trauma iz djetinjstva, kada je kao mirno i povučeno dijete često bio žrtvom agresije svojih vršnjaka, te maštao o osveti, Park Chan-wook trilogiju, a posebno njezino zaključno poglavlje, definira kao priče o samoiskupljenju, oslobađanju od grijeha i oprostu.

Simpatija za gospođicu Osvetu, nagrađena na filmskim festivalima u Veneciji i Bangkoku te nominirana za Europsku filmsku nagradu, ostvarenje je u kojem autor, odabirom žene kao protagonistice, motiv osvete uslojava i podiže na novu, intrigantniju razinu.