Nemilosrdni gadovi - osvrt

Quentin Tarantino je svoj najnoviji film smjestio u Francusku, vrijeme radnje je Drugi svjetski rat, no to su podaci s kojima ste već upoznati.
Sudeći po naslovu, glavni likovi u filmu bi trebali biti pripadnici američke skupine dobtovoljaca židovkog porijekla kojima je zadatak terorizirati njemačke časnike.

No kako to već i običava kod Quentina Tarantina, teško je razlučiti koja je glavna a koja sporedna uloga. I u ovom filmu je slučaj da Tarantino vrti nekoliko različitih priča koje se slučajno ili namjerno isprepliću. S obzirom da ovdje imamo s jedne strane židove i s druge naciste, jasno je da Tarantino ovdje nije baš mogao raditi u kontekstu zli ali dobri momci.
Moguće da se tu skriva i razlog mojim najvećim zamjerkama ovog predugog filma.
Prva zamjerka jest upravo manjak "Nemilosrdnih gadova" koji bi trebali biti nekakva okosnica priče. Režiser ih dovodi u francusku, tu iako brutalno, iritirajuće kratko prikazuje njihov "rad".

Dapače, film niti ne počinje skupinom Nemilosrdnih gadova. Počinje onime na što smo navikli da u Tarantinovim filmovima bude samo light motiv, side story. Mlada francuska židovka slučajno ili namjerno preživljava masakr koji nad njenom obitelji provodi tzv. "Lovac na židove" SS pukovnik Hans Landa koje je naprosto briljantno odglumio Austrijanac Christoph Waltz, koji je, ruku na srce, ovaj iznimno dosadan i predug film učinio lakšim za moju probavu. Da je Waltz zaista briljirao u ulozi Hansa Lande govori nagrada za najboljeg glumca na festivalu u Cannesu. „Izazov takve uloge je da se ostave postrani svi moralni parametri, kao da protagonist nema nikakvo mišljenje o onome koga i što glumi,“ kazao je Waltz, koji je bez iznimke oduševio filmske kritičare i u Europi i u Americi.

Nije mi samo jasno gdje je nestala kvalitetna gluma Brada Pitta koji je nekoć davno itekako dobro znao odglumiti južnjaka i to je odlično pokazao u filmu Kalifornia -1993.
U potpunosti neuvjerljivi Pitt, svojom lošom glumom kao da skriveno pokazuje da mu nije mjesto u ovom filmu predugih i prerazvučenih ponekad čak i besmislenih dijaloga u kojima se jedini zaista pronašao spomenuti Waltz.
Inače, uloga Brada Pitta, poručnik Aldo Raine je očit pokušaj poistovjećivanja sa glumcem Aldom Rayom i njegovom ulogom poručnika u filmu "Zelene beretke" Johna Wayna iz 1968.
Film se u jednom trenutku, nisam više niti siguran kojem, iz akcijske drame pretvara u poluakcijsku parodiju u kojoj Tarantino na više nego očit način karikira Hitlera i njegovu svitu, neizravno pokazujući svoje gađenje prema filmu "Der Untergang", u kontekstu "zašto bise sa zločincima obračunavali u rukavicama?"!

Tu se pomalo i gubi definicija ovog filma. Gledatelj više nije siguran gleda li akciju, triler, dramu ili akcijsku parodiju. Ne skrivam svoje razočarenje totalnom razvodnjenošću filma koja je preočita. Naime, sva akcija koju je moguće vidjeti u ta dva i pol sata filma, vidi se gotovo kompletna u traileru za film. Što bi značilo, same akcije ima koliko i u jednoj epizodi "Otpisanih". Iako film obiluje i moram priznati posve inovativnim načinima ubijanja poput gušenja zarivanjem šake u grlo, one najbitnije su posve neuvjerljive. Skalpovi se skidaju poput perika a urezivanje kukastih križeva na čela mrskih nacista izgleda kao da su to snimali srednjoškolski amateri.
Scenografija je impresivno detaljna i tu moram skinuti kapu. Tarantino je izbjegao sterilnost filmova današnjice i zaista si dao truda pronaći kompetentnog scenografa koji je zaista uspio dočarati vizualnu atmosferu sredine četrdesetih.
Sve u svemu, film vidim kao kolaž maznutih i nasumično izmješanih ideja, počev od naslova koji je preuzet iz filma B produkcije snimljenog 1978.
Na žalost, ni glazba korištena u filmu ne djeluje autentično što je do sad također bilo jedan od Tarantinovih watermarkera.


Manjkavost ideja za scenario najbolje dočarava činjenica da je u jednoj sceni usred manjka ideja pribjegao već korištenoj pat poziciji između aktualnih protagonista scene.
Kada nakon sveopćeg masakra u jednoj krčmi, u prizemlju ostane živ samo jedan njemački vojnik zakriven šankom i naoružan dobrim starim šmajserom a poručnik Aldo Raine u nezahvalnoj poziciji na katu s jedinim izlazom niz stepenice koje nesretni šabo drži pod nišanom. Lik poručnika pribjegava dobrom starom Tarantinovskom zašprehavanju neprijatelja, što naravno završava smrću švabe koji je kroz cijelu scenu, iako u boljoj taktičkoj poziciji, inferioran lik.
Scena korištena čak dva puta u Tarantinovom remek djelu Pakleni Šund.

Mislim da ni sam Tarantino kada bi mu se netko zaista usudio postaviti otvoreno pitanje ne bi skrivao da je film zapravo najobičniji osobni obračun jednog američkog režisera sa Hitlerom i nacistima. Na trenutke mi se čak činilo da u filmu više vidim Hitlera nego Tarantinove nemilosrdne gadove.
Sve u svemu, ukoliko želite vidjeti zaista brutalan način ubijanja Adolfa Hitlera morat ćete proći pravi misaoni masakr predugih, na trenutke užasno dosadnih, gotovo uspavljujućih a ponekad i besmislenih dijaloga.
Još valja napomenuti kako film obiluje i nekim nedorečenim detaljima poput ožiljka na vratu poručnika Alda Rainea, za koji je Brad Pitt, neuvjerljivo, rekao da će biti objašnjen u nastavku filma, ako dođe do snimanja nastavka.
Žao mi je što sam dva i pol sata protratio na gledanje osobne poruke nacistima. Moja iskrena preporuka je, pričekajte film na DVD-u gdje imate mogućnost preskakanja ili ubrzavanja dosadnih dijelova filma kako bi brže došli do onih sočnih masakara.
Dva i pol sata sjedenja u kinu, na žalost, zaista nije vrijedno ovog filma. To vam neće nadoknaditi ni zaista briljantna i pedantna gluma Christopha Waltza pa ni histerična scena krvavog rešetanja Adolfa Hitlera, zbog koje sam i isčekivao ovaj film.

Piše: Mladen Šagovac