Ljubavni jackpot VS. Što je novo s Mogranima?

Piše: Mladen Šagovac

Ako mislite da je posao „biti plaćen da gledaš filmove za koje drugi plaćaju kako bi ih gledali“ sama uživancija,  ne zanosite se previše jer ovaj posao nosi i mučne trenutke gledanja filmova tijekom kojih naprosto imate neporecivu želju vrišteći izletjeti iz kino dvorane. Takve momente sam proživljavao kroz svih 193 minute gledanja Ljubavnog jackpota i Što je novo s Morganima. OK, razumljivo je da industrija ima svoje potrebe i planove i da pojedini filmovi moraju biti u DVD izdanjima do Valentinova ali što je previše, previše je.

Vjerojatno se pitate odakle mi ideja dva filma smjestiti u jednu kritiku? Jednostavan je odgovor, u oba filma je po jedan od glavnih likova britanski glumac/ica i u oba filma su u nosećoj ulozi likovi pri kraju gornje granice mladosti. Oba su režirala osrednji i relativno anonimni režiseri sa odužim stažom a premalo filmova.

Ljubavni jackpot

Cathernine Zeta-Jones, uza sve dužno poštovanje prema glumici koju respektiram jer je zanat počela peći u jednoj od cjenjenijih televizijskih serija sa starog kontinenta, ovaj film joj nije bio potreban. Iako je za ovu ulogu zaista bio dobar odabir više dramski nego komični glumac, glumici kalibra i karijere poput Zeta-Jones je ovo samo prišt na besprijekornoj filmskoj karijeri.

Razvedena mama u raljama života i 25 godina mlađi idealist

Premda film počinje zaista obećavajućim razvojem radnje, u kojem Sandy (Zeta-Jones) otkriva mužev preljub usred rođendana njihovog mlađeg sina. Dok s druge strane imamo nekih 25 godina mlađeg Arama Finkelsteina (Bartha) koji nema nekih definiranih ciljeva u životu i unatoč visokom obrazovanju radi kao konobaru kafeteriji te volontira u jednom od građanskih društvenih centara, gdje se njih dvoje i upoznaju. Uz to, Aram je oženjen francuskinjom koja je brak i njega iskoristila samo kako bi se dočepala vize nakon čega ga je napustila, dok je Aram pak pre ljubazan da bi pokrenuo službeni razvod jer bi ona bila deportirana.

Premda film u početku ima dobrih i komičnih scena poput jedne u kojoj Sandy izlazi na spojak s jednim maserom koji usred vatrene razmjene poljubaca uočava poljski WC na ulici u koji ulazi obaviti veliku nuždu bez isprike i najave da bi po izlasku iz istog Sandy gurao svoje neoprane prste u usta pokušavajući pritom biti seksipilan. Drugi dio filma je šabloniziran, lik Arama je preizidealiziran i poznavatelju određenih američkih prilika potpuno neprobavljivo nerealan.

Romantična komedija s natruhama filma osobne katastrofe koja obećava ali i razočarava.

A što je novo s Morganima?

A zapravo ništa novo, i ništa što već nije gledano u kino dvoranama. Hugh Grant glumi u sve lošijim i lošijim komedijama. A od Sarah Jessica Parker niti ne možemo očekivati nekakvu ozbiljniju glumu nakon pune dekade glumljenja Carrie Bradshaw.

Posrijedi je srednjovječni par dobrostojećih Newyorčana koji nakon što svjedoče mafijaškom umorstvu bivaju skriveni, u sklopu FBI programa zaštite svjedoka, u zabitima Wayominga gdje ih dvoje simpatičnih starčića Clay i Emma (Sam Elliott i  Mary Steenburgen), uče životnim mudrostima poput zašto je dobro jesti svinjetinu i zašto je dobro imati uvijek spremnu pušku.

Doslovni prijevod filma bi bio "Što se dogodilo s Morganima?" a ja ne mogu odoljeti i postaviti pitanje - Što se to dogodilo s romantičnim komedijama?

Romantične komedije su se pretvorile u čisto recikliranje starijih šablona a za ovu imam čak i dva direktna primjera, Moje plavo nebo i Neobičan zaštitnik kojeg smo nedavno mogli gledati na TVu. Tip filmova koji tradicionalno dva glavna lika stavlja u nelagodne situacije, gdje im je narušena privatnost i uslijed kojih se oni zbližavaju ili u ovom slučaju nanovo zbližavaju. Kao što sam postavio pitanje za Zetu-Jones ovdje je isti slučaj.

Što je Grantu ovo trebalo? Zapravo, kroz film se i čini da Grant umišlja da je u nekom boljem filmu, pa ga svojom glumom na trenutke i čini boljim, ali to je samo na trenutke. Bespotrebne pauze nakon verbalnih gegova jasno upućuju na scenariste koji su do jučer radili na sitkomima.

Dobar, loš i najgori

Moram biti iskren pa priznati da teške volje pišem lošu kritiku za neki film. Odnosno, teško mi je uopće početi rečenicu a kamo li napisati kompletan članak. Uvijek strahujem da moje mišljenje neće biti shvaćeno. Između ova dva filma, teško da mogu jedan ili drugi proglasiti lošijim. Oba su podjednako loša ali i prolazna. U oba glumci starog kontinenta pokazuju odličnu glumu dok ostatak glumačke postave služi isključivo kao zakrpa za prazninu u scenariju.

Srećom, u kinima ima još igraju neki možda malo manje komični ali zato romantikom dovoljno opremljeni filmovi da vas pronesu kroz nadolazeći mjesec zaljubljenih.