Gledali smo: Sjene tame. Pitoreskni kič o vampirima i rock glazbi

Galerija fotografija

Barnabasa Collinsa na početku 18. stoljeća vještica Angelique, zbog toga što joj je slomio srce, pretvara u vampira i živog/mrtvog pokapa. Igrom slučaja, on se iz svoga počivališta uspijeva iskopati, no tek 1972. U novom će se vremenu pokušati spojiti sa svojim potomcima, koje predvode Elizabeth i Roger. No na put će mu stati Angelique… Pitoreskni filmski kič Tima Burtona će vas na trenutke slatko nasmijati. Na trenutke...

Sjene tame campovski je hommage televizijskoj sapunici s kraja šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, a koju su, barem tako obojica tvrde, obožavali Tim Burton i Johnny Depp. Tim Burton je Sjenama tame vjerojatno htio odati omaž temi koja je utjecala na njegov stvarateljski opus u kojem ne manjka ni romantiziranih živih mrtvaca, a što vampiri u svojoj suštini jesu. Možete li zamisliti što se tada mladom Burtonu motalo glavom dok je gledao sapunicu Sjene tame? Je li već tada imao neki plan da napravi svoju verziju/viđenje ovog semi/horror serijala? Puno je stilskih bravura moguće razaznati u ovom filmu, ali realno malo ih je iz vremena sapunice prema kojoj je film temeljen. Utjecaj filmova o Grofu Drakuli ispoljio je gotovo "intravenozno" angažmanom Christophera Lee-a koji je najpoznatijeg krvopiju glumio osam puta. Sve ostalo više-manje podsjeća na modernije blockbustere radnjom smještene u američke male gradove poput Vještica iz Eastwicka. OK, nije baš neka paralela jer se u jeci filma osjeti i prizivanje Smrt joj dobro pristaje Roberta Zemeckisa, ponajviše kroz lik zlobne Angelique Bouchard koju je vrlo slikovito odigrala Eva Green. Ovo je za Tima Burtona, ali i za njegovog omiljenog prvotimca Johnny Deppa povratak u mali grad, ali nema one poruge prema mentalitetu malog mjesta kakvu smo gledali u Edwardu Škarorukom. Da nadodamo još jednu paralelu, plakat za film pak neodoljivo podsjeća na Obitelj Addams... Onda, što je to zapravo snimio Tim Burton?

Sjene Tame: Trailer

U jednu ruku, Sjene tame je zabavan film, ako ga gledamo očima filmskog kritičara koji se zabavlja gledajući sraz filmske slike vampira iz druge polovice dvadesetog stoljeća i simbola konzumerizma današnjice poput ogromnog znaka franšize brze hrane. S druge strane, ovo je samo pokušaj parodije vampirskog žanra koja ima potrebnu dinamiku, ali premalo zanosa. Depp se prema svom liku Barnabasu Collinsu odnosi, za trunku, previše komično, a isto vrijedi i za Helenu Bonham Carter, (premda joj uloga ocvale ljepotice koja sjetu za mladošću liječi alkoholom dobro pristaje, kasnije u filmu i krađom krvi) koja igra obiteljsku liječnicu Juliu Hoffman. Srećom, odnos zbog kojeg i postoji ova priča, onaj između Angelique i Barnabasa, donosi jedinu iskrenu zabavu ovom filmu. Nekako se doima kao da je Eva Green, odnosno Angelique, ta koja je donekle unijela potreban zanos te barem djelomično kreativno djelovala i na već pomalo dosadnjikavog Deppa. Kemijski odnos između Angueliqe i Branabasa proizvodi fluidne dijaloge ispunjene sprdnjom i prijezirom koji izazivaju smijeh kod publike i to je ujedno najnaglašenija nota Sjena tame. Sve ostale uloge ostaju uglavnom u sjeni ovog odnosa dok jedni sporedni izboj dobiva Carolyn Stoddard (Chloe Grace Moretz) koja funkcionira kao dodatan sraz tog nekog starog i novog svijeta noćnih stvorenja iz ljudske mašte. Njoj su još dane vukodlačke osobine ne bi li se na taj način nabacilo još malo metaforičkog sprdanja s današnjim kinematografskim poimanjem ove vrste fantazije.

Osmi film Tima Burtona i Johnny Deppa nije loše ostvarenje, ali je daleko od kinematografije na kakvu smo navikli kada je u pitanju suradnja ova dva umjetnika. Na trenutke djeluje kao da je tv sapunica bila više kao prigodna izlika da Tim Burton na filmsko platno još jednom postavi likove blijedih lica, nego kao nadahnuće. Ovu pretpostavku bi se čak dalo potvrditi krajnje minornim ulogama koje je dobilo četvero glumaca iz serije, čak je i već zaboravljeni rocker Alice Cooper dobio daleko više minutaže. A čini se da je i Marc Bolan dobio više minutaže od potonjih. Dobar dio filma krase rock i pop klasici poput Nights in White Satin, Top of The World, ili pak Get it On, Marca Bolana čije se lice u filmu pojavljuje na jednom omotu LP ploče njegove grupe T. Rex (inače glazbenik kojem je Johnny Depp sličan skoro do zadnjeg zuba). Barnabasovo recitiranje pjesme grupe Steve Miller Band – The Joker – kao i divljenje istoj iz perspektive nekog s početka 18. stoljeća, osim što je smiješna i izrazito zabavna eskapada u filmu, dodatni je naglasak na glazbeni period izvorišne tv sapunice ali opet stilistički kilometrima daleko od iste.

Prave kinofile, one žedne prave mješavine krvi i smijeha , Sjene tame će podsjetiti da bi nakon dugo vremena mogli ponovno pogledati jednu pravu punokrvnu, konačno i iskrenu vampirsku parodiju, onu Romana Polanskog iz 1967. godine – Ples vampira. Ja jesam, i priznajem, s opetovano većim guštom nego Sjene tame. Teško je jasno definirati što je to snimio Tim Burton.  Imao gotovo sve sastojke da napravi film koji bi se mogao ravnopravno nositi sa Plesom vampira, ali ih je malo previše izmiješao i snimio samo još jedan film Tima Burtona koji je tek za nijansu bolji od Alise u zemlji čudesa ali daleko od recimo Beetlejuicea, Mrtve nevjeste ili Edwarda Škarorukog.

Ocjena: 5/10

Tim Burton Johnny Depp recenzija Mladen Šagovac Dark Shadows Eva Green sjene tame