Gledali smo: Rupa straha 3D

Autor: Ines Ignjačić

Veliki je nedostatak većine 3D filmova to što su rađeni isključivo radi 3D efekata, pa su u svakome „trikovi“ potpuno jednaki; objekti koji se gravitacijski zumiraju, predmeti koji nužno padaju / lete prikladnom brzinom, ukratko – usmjereni su na podilaženje gledateljevoj percepciji.

Rupa bez dna (neovisno o kontekstu) idealno je sredstvo trodimenzionalne manipulacije, pogotovo ako uzmemo u obzir mlađu populaciju kojoj je film namijenjen. Možda je osnovna ideja bila učiniti gledatelja dijelom priče – no taj efekt ne procjenjujem dovoljno vješto izvedenim.

Djeca su u glavnim ulogama, djeca su ciljani gledatelji – no film, iako službeno rađen u žanru horora, čak ni njima ne nudi ništa osobito zastrašujuće. Samo je jedna stvar koja seže nešto dublje od običnog nizanje radnji; Daneov strah, koji do samoga kraja ostaje misterija, je on tvrdi da se ne boji ničega.

Misterija je i to zašto se tročlana obitelj (tinejdžer Dane, školarac Lucas i njihova majka) stalno seli iz jedne države u drugu. U najnovijoj kući već prvoga dana (slučajno?) otkrivaju podrum na čijem je podu lokotima zaključan prolaz prekriven daskama koje, znatiželjom vođeni, dječaci odstrane. Dno se ne vidi, provjereno ni zvukom ne nazire. Istovremeno, Daneova se pažnja fokusira na zgođušnu susjedu Julie (Haley Bennett), koja zajedno s njima počinje otkrivati misteriju rupe.

Lucas (Natham Gamble) pati od kourlofobije (straha od klauna), Julie ima na savjesti smrt prijateljice od prije nekoliko godina, a Dane (Chris Massoglia) ima strah koji je, uvjetno rečeno, na jednoj višoj razini. Svatko od njih se treba suočiti sa samim sobom, a rupa im u tome pomaže, premda ta „pomoć“ nije u skladu sa načelima koja bi Etički kodeks propisao.

Rupa sama po sebi jest zanimljiva, jer pitamo se što je dolje – i je li dolje uopće dolje, ima li dno? No, iako metaforički pokušana opisati psihološki, tek je površinski zagrebla misteriju ljudskog entiteta kao izvora svih strahova, i dala šture temelje za analizu njihovog porijekla.

Dio filma koji jedini zapravo otkriva što je u rupi – a koji je time i svojevrsni vrhunac – potpuno je produkcijski i estetski različit od ostatka filma. Crno-bijeli veliki kvadrati i asimetrični namještaj neopisivo podsjećaju na stil Tima Burtona, nazvala bih ih čak tehnički dobrom kopijom, premda neumjesnom budući da kopija u filmu samo po sebi nije dobra.

Naposljetku, naizgled otvorena opcija rupe koja možda niti ne postoji osim u nečijoj mašti zaista je već postala praksa u suvremenim filmovima, i svođenje horora na horor vlastitog života zaslužuje biti prikazan barem utoliko kvalitetnim da zaslužuje pažnju odraslih.

Ocjena: 3/10

horor misterija 3D recenzija rupa the hole