Gledali smo: Nemogući susret

Galerija fotografija

Kontroliramo li zaista mi svoje živote? Što ako postoje nevidljivi mehanizmi koji upravljaju našim životima nekakvi nevidljivi mehanizmi koji određuju gdje ćemo, kada i kako živjeti, s kim ćemo živjeti, čime ćemo se baviti? Ovo zapravo i nisu baš neka revolucionarna pitanja. Njima se već milenijima bave sve do zadnje religije svijeta a bavili su se već i neki raniji filmovi. Koliko uspješno ili pak neuspješno ostavljam vama na izbor. Sud o ovom filmu bih najradije također ostavio vama ali kad sam ga već pogledao, hajd da ostavimo pokoju riječ. 

Božanski plan

Svi znamo da su Amerikanci među zapadnim zemljama apsolutni prvaci u vjerskom fanatizmu. Premda se centrom kršćanstva smatra Stari kontinent, najveći broj tiskanih Biblija je upravo s on'kraj velike bare. Nemam ništa kontra religijskih filmova, dapače sve je to samo način da se pokuša objasniti – neobjašnjivo. Ali kad je nešto puno rupa i loših objašnjenja kao što je ovaj film sa Mattom Damonom onda to ne zaslužuje ni jednu riječ hvale. Jedino što ovom filmu možemo oprostiti je religijska korektnost uslijed koje su onog čije se ime ne zaziva 'zalud nazvali  - Predsjedavajućim.

No kada malo bolje pogledamo, kompletan film je koliko religijski toliko i politički indoktriniran počev' od glavnog lika filma, kandidata za kongresmena Davida Norrisa preko „agenata/anđela“ do samog Predsjedavajućeg koji svima određuje kako će ili neće živjeti.

Rupe u planu

Ambiciozni političar David Norris (Damon) na jako je dobrom putu da uđe u Senat SAD-a. Međutim, uskoro upoznaje prekrasnu balerinu Elise Sellas (Blunt), djevojku kakvu nikad do tada nije upoznao. I baš u trenutku kad osjeća da se zaljubljuje u nju, misteriozna agencija „Fate“ svim silama pokušat će prekinuti njihovu potencijalnu vezu. U ovoj novonastaloj nezahvalnoj situaciji, David će morati birati između karijere ili riskirati sve kako bi prkosio vlastitoj sudbini…

Koliko sam shvatio, Predsjedavajući i agencija 'Fate' (Sudbina) za svakog od nas ima svoj plan i ako dođe do odstupanja u tom planu, oni urgiraju kako bi osigurali da se Plan provede onako kako je zapisan. Prema ovom filmu, mi imamo samo privid slobodnog izbora jer nama je već određeno što ćemo i kada činiti a kao slobodni izbor su nam ostavljeni izbori tipa zaslađena kava s mlijekom ili cappuccino s čokoloadom bez  šećera ili hoćemo li za taj dan obući tenisice ili cipele.

Postavlja se pitanje, ako smo mi zapravo programirani kako jesmo a na odabir su nam ostavljene naoko trivijalnosti što se događa ako prečesto odabiremo zaslađenu kavu s mlijekom!? Jasno je da tada uvelike utječemo na tijek tog Božanskog plana jer će nam za 10-15 godina krvni tlak zadavati poprilične probleme u ispunjenju plana, posebno ako je u pitanju policajac koji bi trebao ganjati kriminalce.

Dok gledam ovakve filmove, počinjem strahovati da film uopće više nije sredstvo ekspresije slobodnog uma već da je postao strogo kontrolirano oružje sistema koji uporno želi kontrolirati naše razmišljanje i poimanje života i svijeta. Može se ovaj film i drugačije protumačiti, kao u kontekstu njih dvoje su se oduprli sudbini aka sistemu i njegovim agencijama i unatoč planu zacrtanom na 'višoj razini' spojili ali film to sam demantira na kraju kada im blagoslov daje sam Predsjedavajući pokazujući da naša ipak neće i ne može biti zadnja.

Oni su trebali biti zajedno ali ipak nisu

U jednom dijelu filma, jedan od 'agenata' pokušava Davidu Norrisu objasniti tijek vremena i Božanske urgijencije nad ljudskim nemarom i izigravanjem plana. Tu najviše zagolica zamjerka mračnim vremenima Srednjeg vijeka po kojoj ispada da Predsjedavajući zapravo pere ruke od onih koji bi ga trebali zastupati na ovom (ljudskom) svijetu a koji su i najzaslužniji za taj povijesni period, implicirajući da su ti mračni momenti ljudske povijesti zapravo trenuci u kojima su 'agencija' i Predsjedavajući prepuštali upravljanje sudbinom samim ljudima. Napisat ću ovo na engleskom – If you ask me, WHAT A PILE OF BULL!

Znači za sve katastrofalno krivi su isključivo ljudi/smrtnici a za sve dobro zaslužan je isključivo Predsjedavajući. Kak da ne, a te ne bi mali medo! Posebno kada na kraju vidite da zadnju riječ mora imati Predsjedavajući.

Philip K. Dick

Puno sam očekivao od ovog filma, baš zato jer je baziran na kratkoj priči legendarnog  SF autora.
Čak mu je i dobar dio kritika u svijetu naklonjen, no osim impresivnog ušetavanja na znamenita mjesta New Yorka kroz razna vrata ovaj film ne nosi ispravnu poruku. Čak mi je teško i povjerovati da je izvorna priča na kojoj je baziran film u ovoj mjeri političko-religijski, opet ću to napisati, indoktrinirana.
Za neke priče možda je najbolje da ostanu kratke. Ili jednostavno nisam dobro shvatio ovaj film?
Možda bi za mišljenje o ovom filmu i priči trebali pitati čovjeka koji već godinama uspješno šeta rubovima fikcionalnog, Krešimira Mišaka?

recenzija Mladen Šagovac nemogući susret adjustment bureau