Gledali smo: Beogradski fantom

Galerija fotografija

Sparna je kolovoška večer davne 1979. godine. Glavna zanimacija žitelja glavnog grada bivše države boravak je pred televizorom, po mogućnosti u boji. Predsjednik Tito s kolegom Castrom na samitu nesvrstanih rasporeda o međunarodnim odnosima kroji plan ekonomskog oporavka tih dviju komunističkih zemalja. Oni manje skloni elektroničkim sadržajima, svoju zanimaciju pronalaze na ulicama glavnog grada na kojima se dešava nešto sasvim novo, neoubičajeno i krajnje zanimljivo.

Film Beogradski fantom (2009) istinita je priča talentiranog redatelja Jovana Todorovića o golobradom mladiću Vladi Vasiljeviću koji svako večer ukradenim bijelim Porscheom 911 spektakularnom vožnjom zabavlja publiku na ulicama, ali i izaziva organe reda i mira. U tom sukobu „frizirani“ stojadini i tristači, bez obzira na brojčanu nadmoć, gube svaku bitku s mnogstruko jačim protivnikom koji uz poklike i bezuvjetno odobrenje masa okupira srca, ali i ulice glavnoga grada. Ulje na vatru dolijeva činjenica da glavni „junak“ svoju rutu i vrijeme objavljuje putem radija. Publika je spremna, obavještajne službe pripremaju akciju, a sljedbenici lika i djela fantoma zauzimaju svoje mjestu u prvom redu najtraženije predstave u gradu.

Tenzije, međutim, povećava činjenica da je povratak predsjednika Tita sve bliži, a prvotna naoko bezazlena provokacija prerasta u ozbiljan politički skandal u kojemu glavnu riječ vodi osoba bez imena i prezimena – beogradski fantom. Ni uz pomoć specijalne postrojbe milicije, ali i uz poneki pucanj, fantom pronalazi izlaz iz svih pripremljenih klopki.

Kako to obično biva, junak ove priče ipak postaje tragičarom. Pod nerazjašnjenim okolnostima, dvije godine nakon izlaska iz zatvora pogiba u prometnoj nesreći. U policijskoj arhivi taj slučaj nije zabilježen.

Ekraniziran tek 30 godina kasnije, hommage Vladi Vasiljeviću i bijelom Porscheu vjerno interpretira sliku i priliku na jugoslavenskoj društveno-političkoj sceni krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Nemali broj poklonika koji su u fantomu prepoznali sebe i svoju borbu s represivnim i depresivnim sistemom, tri desetljeća kasnije oživio je sjećanje na ta ne tako davna vremena. Možda su tri desetljeća bila potrebna da u potpunosti konzumiramo tranzicijska i demokratska načela slobode govora i izražavanja, ili nam autor ovog filma, obzirom na vrijeme u kojemu živimo, ipak želi nešto drugo poručiti?!

Legendaran film o legendi

Vrlo je rijetka pojava na filmu da, izuzev velebnih uradaka holivudske A produkcije, glavnu ulogu u filmu igra – automobil. I zaista, u ovom akcijskom trileru s dokumentarnim elementima krajnje se marginaliziraju glumačka ostvarenja, te se u prvi plan stavlja vrhunski umjetnički izričaj koji tako stvarno ocrtava vrijeme i mjesto u kojemu se radnja zbiva. Na trenutke ćete pomisliti kako zaista živite u vremenu gdje gradom patroliraju plavi fićeki s bijelim natpisom Milicija na bočnim stranama. I nije se problem uživiti u radnju i poistovjetiti s glavnim junakom ove priče jer sukob pojedinca sa sistemom odavna generira nepodijeljene simpatije publike prema ugroženoj strani.

Gotovo da nije za požaliti što ekranizaciju priče o ovoj urbanoj legendi gledamo s dvadesetak godina zakašnjenja. Naime, vrhunska produkcija učinila je ovaj film velebnim tehnološkim ostvarenjem u kojemu dominira savršena kamera(sepia ton), a jednako ga dobro prati glazba koja u modernoj izvedbi evocira neka pomalo već zaboravljena imena.

Ovaj film ne ostavlja bez daha, ali pruža publici ovih prostora vrhunski tematski srodni uradak koji nas vodi kroz jednu od najzanimljivijih beogradskih priča te budi sjećanja na vrijeme prkosa jednom represivnom sustavu i režimu.

Iz Leksikona Yu mitologije

U vrijeme kasnog proljeća 1980. godine zabavljao je Beograd luđačkim noćnim jurnjavama po centru grada u različitim ukradenim Porsheima. Čudna verzija Robina Huda: otimao je automobile od bogatih kako bi zabavljao običan svijet.

Punih tjedan dana, koliko je trajao njegov automobilistički show, bio je apsolutna zvijezda. Ljudi su donosili stolice pored njegove noćne trase (Autokomanda, Slavija itd.) čekajući da se nakon ponoći protutnji samim centrom grada. Legenda kaže da je jednom, kad je policija naglo ispriječila dva autobusa ispred njega, podigao Porshe na dva kotača kao i uvijek pobijedio na ulici. Kao i Jack Trbosjek (mada skroz bezopasan i sa totalno drugačijom misijom) pojavljivao se uvijek u isto vrijeme i na istom mjestu ali nikada nije uhvaćen na djelu. Uhapšen je tek nakon što ga je neko cinkao. Kasnije je, tokom liječničkih pregleda, utvrđeno da mu pri pokazivanju različitih fotografija, puls skače isključivo na fotografije moćnih automobila.

recenzija beogradski fantom the belgrade phantom Blaženko Laibach Lazzi