Zvizdan (2015) – Rat (politička korektnost) i ljubav uvijek nađu svoj put

Galerija fotografija

Zvizdan (2015)The High Sunredatelj: Dalibor Matanićuloge: Goran Markovic, Nives Ivankovic, Dado ĆosićViše informacija o filmu »6.0

Brechtov citat bio je očito misao vodilja i Daliboru Mataniću, no u njegovom slučaju mogli bi proširiti na: 'Rat, ljubav i politika uvijek nađu svoj put'.
 
'Zvizdan' je uspješno stilsko ostvarenje s vrlo koherentnim režijskim rješenjima, no neuspjeli je pokušaj da se uputi kritika društvu i skrene pozornost na 'nadrastajuću ljubav'. U ovom je ostvarenju, Matanić, kao i svojim prijašnjim, pokušao ono univerzalno izraziti kroz partikularne kategorije završavajući u klopci stereotipiziranja i banalnosti.

U Zvizdanu, Matanić je grandioznu ljubav pokušao pronaći u etnički polariziranim selima i upravo ta ljubav koja bi trebala biti u prvom planu ostaje u sjeni nenadahnutog politikanstva. Matanić se neuspješno pokušao othrvati dramaturškim konvencijama, no priča koja je imala potencijal biti vrlo snažna i emotivno nabijena kompromitirana je njegovom prevelikom željom da prezentira svoj vlastiti ili 'društveno aktualni' komentar.

Struktura filma je podjeljena u tri zasebne priče sa zasebnim likovima koje tumače isti glumci. Vremenski se prostire kroz tri dekade, 1991. / 2001. / 2011.

Ljeto je 1991. godine. Odnosi između Srba i Hrvata se zaoštravaju, a usred toga se nalazi par Srpkinja - Hrvat. Goran Marković i pogotovo Tihana Lazović, odradili su vrlo uvjerljive uloge. Likovi se brzo postavljaju na noge, pa tako odmah vidimo kako energična i dominantna Jelena planira odlazak u Zagreb s prostodušnim, seoskim sviračem trube, Ivanom. U sredini zatrovanoj suprotstavljenim ideologijama, obitelj se umješa u njihov odnosi i to se ispostavi tragično.

Druga je priča smještena deset godina poslije. Lazović i Marković sada tumače druge likove, ona je Srpkinja koja se s majkom vraća u devastirani dom, tinejdžerski razdražljiva, proganjaju ju uspomena na brata koji je poginuo u ratu i zato je kivna na sve Hrvate. Tada upoznaje mladog majstora Hrvata koji radi na obnovi njihove kuće.

Treća priča smještena u 2011. godinu prikazuje mladog studenta koji se vraća u rodni kraj u kojem se održava Rave party. Čudni odnosi i napeta atmosfera objašnjavaju se postepeno, tada shvaćamo da finalna priča, zapravo priča o iskupljenju.

Zabranjena je ljubav bezvremenska tema, ujedino i sigurna formula za privlačenje publike. U ovom se aspektu Matanić i potrudio razviti ponešto ambivalentnu dinamiku između glavnih protagonista. Pa tako ni jedna ljubavna priča, nije u potpunosti ljubavna priča, no sadržava natruhe koje možemo anticipirati. Svi su ostali elementi nažalost ugrozili ono što je mogao biti kvalitetan film s vrlo potentnom glumačkom postavom.

Kontekst nacionalne suprotstavljenosti i sveobuhvatna ideja o pomirenju i nastavku života koja se provlači kroz sve priče djeluje nekako banalno, prvoloptaški, pak čak i programatski i podcjenjuje složeni koncept i kompleksne odnose koji su se pokušavali stvoriti. Iako se čini kako je film htio biti ozbiljna analiza zabranjene ljubavi koja otvara poneka pitanja, priča bi ipak bila puno uvjerljivija da se nije išlo u otvoreno iskorištavanje tog društvenog patosa i već stoputa prežvakane priče o ratu i poraću ( između prve i druge priče, uz razigranu glazbu Tereze Kesovije prikazuju se kadrovi razorenih kuća, prikazi grobova su također vrlo čest lajtmotiv). Čini se da su i oni djelovi koji rezoniraju snažnim emocijama ipak kontaminirani Matanićevim jeftinim dociranjem – u zahodskoj filozofiji 'ljubav sve pobjeđuje'.

'Ljubav' u koju se Matanić zaklinje pričinjava se kao ornament u još jednom pokušaju da hrvatski film preoblikuje povjesne činjenice ili educira zadrte, no najtočniji podtekst bio bi simplificiranje filmske zbilje samo kako bi Matanić mogao iznjedriti svoju superiornu poantu. Sjetimo li se samo koliko se prašine diglo oko 'Četveroreda' koji se interpretirao kao programatski film desnog krila, ali to su bila vremena zadrtog jednoumlja, sada uživamo 'posvemašnju slobodu političke korektnosti' pa ćemo zažmiriti na karneval 'slobodnih medija' koji se stvarao oko Zvizdana često pod naslovima 'povijesni događaj hrvatskog filma', 'trijumf ljubavi', 'gromoglasni pljesak u Cannesu', sve naslovi koji su bili daleko od istine, ali su uspješno uzburkali javnost.
 
Stvara se dojam da je 'Zvizdan' ništa doli stilski vrlo dotjerani moderni propagandni film. Ukoliko se stvarno išlo na propitkivanje mnogima još bolne teme Domovinskog rata, efektniji bi pristup bi da su se poneki elementi ostavili dvoznačni, podložni interpretaciji – primijetio bi se kritički odmak i iskrenost u iznošenju priče. Ovako smo dobili ne baš originalnu šekspirovsku priču u sferi trenutno dominantne političke hiperkorektnosti.

cannes dalibor matanić Tihana Lazović domovinski rat zvizdan Goran Marković Srpkinja Hrvat Zabranjena ljubav