Zlatna kolekcija: Doručak kod Tiffanya

Za nešto manje od mjesec dana bit će točno pedeset godina od premijernog prikazivanja filma „Doručak kod Tiffanyja“, kojim je obilježen prijelom stoljeća i začetak novog doba koje se smatra početkom vrhunca pop-kulture i konzumerizma kao kulture življenja.

Fascinira da se bilo tko na pragu 60-tih godina prošlog stoljeća u filmskoj industriji usudio toliko duboko zaći u dekadentnost američkog gradskog srednjeg višeg sloja. Koliko je fascinantna takva odvažnost govori podatak da je uloga Holly Golightly prvotno ponuđena američkoj miljenici Marilyn Monroe, baš zato jer se zanosnoj plavuši opraštala svaka filmska provokativnost. Međutim, Monroe je odbila ulogu smatravši cijeli film temeljen na romanu o prijateljstvu prostitutke i gay pisca previše riskantnim. Unatoč svim rizicima vremena, film "Doručak kod Tiffanyja" ušao je u povijesne anale kao jedan od simbola početka vrhunca pop-kulture. Roman Trumana Capotea bio je „pretežak“ za filmsku vizualizaciju, stoga je scenarist George Axelrod preinačio priču u romantičnu komediju o nastanku ljubavi između pisca i sponzoruše. Unatoč očitom udaljavanjem od izvornog oblika priče Axelrod je uspješno zadržao brojne insinuacije i seksualni kontekst glavnih likova iz romana, a stvaranjem direktne romanse između glavnih likova film je učinjen društveno prihvatljivim za ono vrijeme. Film je na kraju dobio priznanje kritike i publike, ali je Oscarom nagrađen isključivo za glazbu, odnosno za najbolju pjesmu i najbolju glazbenu partituru. Priznanje režiji i scenariju filma 'Doručak kod Tiffanyja' dano je tek kroz nagrade unutar strukovnih udruženja. Očaravajuća magija kojom su na platnu disali Audrey Hepburn kao egzistencijski promišljena i emotivno nehajna Holly Golightly i George Peppard kao osjećajno aktivan i istovremeno cinični pisac Paul Varjak, stvorila je energiju s kakvom se šira publika lako poistovjećuje. Danas je gotovo nemoguće zamisliti Marilyn Monroe, koja je i karakterno puno bliskija Capoteovoj Holliday, u ulozi koja je de facto izmijenila modnu prezentaciju do današnjih dana, barem onaj dio prezentacije u kojoj su žene u modnoj industriji morale imati bujno poprsje. Holly je kroz Audrey Hepburn svijetu nametnula jedan sasvim novi nivo elegancije koji je do tad na filmu egzistirao isključivo kroz vječno tragično lice Grete Garbo, a koja je pak još dvije dekade ranije potpuno nestala s filmskog platna. Monroe kao da je odbijanjem uloge "prostitutke" svijetu učinila uslugu. Na njenu žalost, time je izgubila i priliku za ultimativnim dramskim scenarijem za kakvim je patila veći dio svoje karijere "naivne" plavuše.

Priča o samostalnoj i životnim avanturama sklonoj djevojci u potrazi za samom sobom i osjećajnom muškarcu koji je odlučan pomoći joj u toj potrazi za moderne žene izgleda poput potpune bajke. Kada pogledamo današnje društvene prilike ta je slika ženama bliža no ikad, pa se zbog vremenskog odmaka može slobodno zaključiti i da je taj doručak utjecao na moderno društvo daleko više no što se može zamisliti.

Doručak kod Tiffanyja: Trailer

Kad se mladi pisac Paul Varjak useli u stanarsku zgradu u New Yorku, ostaje vidljivo fasciniran pojavom mlade susjede, sponzoruše Holly Golightly, koja živi kat niže sa svojom bezimenom mačkom u polupraznom i neuređenom stanu. Kako se njihovo prijateljstvo razvija, tako i Paulovi osjećaji prema Holly jačaju. Kroz njihovo se upoznavanje razotkriva i prava slika iza crne haljinice i vječno opuštenog lica nehajne gošće (priljepka) visokog društva. Dodatnu bubu u uho Paulu stavlja Hollyn manager OJ (Martin Balsam) pitanjem "I? Je li ili nije?", misleći pritom je li ona kao žena sposobna pomoći sama sebi(?). Kada Paul odluči pomoći Holly da pronađe samu sebe, nailazi na brojne prepreke, uključujući bogatašicu (Patricia Neal) koju "servisira", seoskog veterinara Doca Golightlya (Buddy Ebsen) za kojeg se ispostavi da je bivši Hollyn muž koji se nije pomirio s njenim odlaskom,  zatvorenika (Alan Reed) koji preko Holly izvan zatvora dojavljuje "vremenske prognoze" i činjenicu da bi se Holly radije udala za milijardera koji bi mogao uzdržavati nju i njenog brata Freda, umjesto pisca koji si ne može priuštiti ni traku za svoju pisaću mašinu. Lik djevojke koja naizgled smisleno balansira u prostoru između nekoliko sociološki dijametralno suprotstavljenih tipova muškaraca za publiku predstavlja Audreynu legendarnu ulogu, dok ona sama nije skrivala da tu ulogu nije voljela. U Capoteovom romanu lik Holliday, osim što se otvoreno bavi prostitucijom, još slobodno uživa marihuanu i psuje k'o kočijaš, dok se Edwardsova/Axelrodova/Hepburnina Holly ležerno, gotovo profinjeno nosi sa životom sponzoruše okružene lovašima koje zanima samo jedno - lagan provod bez previše komplikacija. No gotovo su sve izvorne, a kompromitirajuće karakteristike kompletne priče protkane kroz film i lako se razaznaju između redaka, ponajviše u sceni zabave koja se odvija u Hollynom stanu. Zaista je danas nezamislivo vidjeti ikog drugog do Audrey Hepburn u ulozi Holly Golightly, a upravo zbog njene višeslojne glumačke dramaturgije lika koji je istovremeno zabavan, šarmantan, lijep, poremećen, okrutan i patetičan. Moćan spoj komične i dramatične glume unutar elegantne crne haljinice je film "Doručak kod Tiffanyja" učinio daleko popularnijim od romana na kojem je temeljen.

Dok je Holly u filmu prezentirana kao "sponzoruša", onaj element prostitucije iz romana, u želji da se udovolji prihvatljivim standardima vremena, prebačen je na muškarca Paula Varjaka, koji kao pisac slabo zarađuje pa se oslanja na "dobročinstvo" Emily Eustace - znači, kontekst kvaziprostitucije. Time je u filmu iskazana ironija spram uhodanih stereotipa prema kojima su isključivo žene te koje se prostituiraju. Ova ironija je dodatno istaknuta u jednom razgovoru Holly i Paula u kojem on pokušava biti ironičan spram Hollynih životnih navika, međutim ona mu elegantno uzvraća da ni njegov odnos s "dekoraterkom" Emily Eustace nije bitno drugačiji od njenih odnosa s bogatim pokroviteljima. George Peppard je ulogom Paula Varjaka dosegao glumačke visine kakve više nikad u karijeri neće postići i to je prava šteta jer bi bolje prošao i više pružio kao nepopravljivi romantik, nego što je postigao kao trećerazredni akcijski junak.

Iako je za ono vrijeme nužnim izbacivanjem seksualnih referenci na homoseksualizam, koje su uvelike karakterizirale roman, film odmaknut od najvećih kontroverzi i tabua, zadržane su gotovo sve ostale tematske reference romana. Tako se kroz Holly sukobljavaju ženska individualna sloboda i bračna stabilnost. I dalje je prisutna prezentiranost raznolikih oblika ljubavi, od bratske, one Holly prema njenom bratu, preko platonske, koja odlikuje početak odnosa između Holly i Paula koji ide prema ljubavničkom, do gotovo očinske prikazane kroz njenog "menadžera" O. J. Bermana.  Film, kao i knjiga, suprotstavlja prirodnost i kultiviranost: gdje se Holly identificira kao divlja, neobuzdana i neistraživa, uz njenu bezimenu mačku koja također predstavlja samodostojnost i neovisnost, nasuprot čega stoji bračna, te time i materijalna ovisnost prikazana kroz lov na bogatog muškarca i opčinjenost vrhunskim simbolom bogatstva, Tiffanyjem. Naravno, to što Holly sebe uporno pokušava prezentirati kao "divlju", time i nevoljkom da se ravna prema opće prihvaćenim društvenim, nazovi-kulturnim pravilima, samo je maska. Itekako je spremna prihvatiti kultiviranost uzorne supruge, ali za pravu cijenu. Njena je divljina prikazana i kroz bijeg iz braka s veterinarom specijaliziranim za liječenje konja, životinja koje su istovremeno simbol apsolutne submisivnosti i apsolutne divljine. Najsjajnija se referenca filma odnosi na umjetnost i modu kao svakodnevni komoditet. Holly, a ovo se posebno odnosi na film, jest sama po sebi umjetničko djelo. O. J. je slanjem Holly, malu zadrtu seljančuru koja ne zna razgovijetno govoriti niti engleski jezik, na poduke francuskog jezika započeo njen proces stvaranja, dok je ona potom samogradnjom maske modne profinjenosti i elegancije stvorila finalno umjetničko djelo. Modni detalji koji su od početka do kraja filma specifični, "Doručku kod Tiffanyja" su pridodali epitet filma s najuspješnijom kostimografijom koja je kasnije direktno utjecala na modne trendove. Suprotnosti starog i novog u modnim trendovima prikazane su i kroz stanove Paula i Holly. Dok je njen stan boemski siromašno uređen, kvaziminimalistički sa samo jednim stilskim komadom namještaja, njegov je pun kiča uređivala "mentorica" Emily koja istovremeno predstavlja "stare" trendove. Pritom je sama sitna figura Holly u tijelu Audrey Hepburn i jednostavnoj odjeći udarila najčvršći pečat minimalističkom naglasku novog vremena, dok je nasuprot njoj Emily rasna žena oblina vidljivih i kroz teške komade odjeće. Samim postavljanjem Holly kao umjetničkog djela spremnog na "prodaju" najboljem ponuđaču, a koje na kraju ipak završava u rukama skromnog pisca, potpuno je zaokružena postavka umjetnosti kao svakome dostupnog komoditeta. Film 'Doručak kod Tiffanyja' svojim očitim referencama u potpunosti označava kulturološki prijelom stoljeća strogim i u svakom segmentu vidljivim cijepanjem starog od novog.

Nemoguće je pisati ili govoriti o filmu 'Doručak kod Tiffanyja' bez da se ne osvrne na fantastičnu glazbu Henrya Mancinia. Pjesma "Moon River" pisana je izravno za Audrey Hepburn koju nije dičilo pjevačko znanje, zbog čega je komponirana kako bi mogla biti pjevana u jednoj oktavi. Iako je kasnije snimljeno još puno verzija pjesme, sam je kompozitor maestro Mancini priznao da mu nijedna nije toliko sjela u uho kao ona koju u filmu pjeva Audrey.

Film "Doručak kod Tiffanya" kulturološki je fenomen čiji je potpuni izričaj nemoguće opisati elementarnim pregledom najvidljivijih fakata, i koliko god ga konzumeristička kultura, čiji je začetak uvelike označio, pokušava progutati, ni pedeset godina nakon prve projekcije nemoguće je zaobići njegovo dublje značenje. Film koji će svaki iole ozbiljniji sineast imati u svojoj kolekciji na jasno vidljivom mjestu gdje će blistati kao dokaz da je Holly danas još uvijek živa u mnogim ženama koje obitavaju na sjecištima dijametralno suprotstavljenih društvenih svjetova. Nažalost, mnoge među njima prije bismo mogli nazvati karikaturama Holly Golightly, nego njenim kulturološkim izdancima.

recenzija audrey hepburn Mladen Šagovac Marilyn Monroe Blake Edwards Breakfast at Tiffanys Doručak kod Tiffanyja George Axelrod George Peppard Patricia Neal Moon River Truman Capote Henry Mancini