ZagrebDox - Director's cut

Svake godine kad ZagrebDox za publiku završi, za jednog čovjeka tek počinje. Festival ne prestaje postojati sa zadnjom projekcijom iz anualne selekcije filmova, pripreme za novo izdanje festivala počinju odmah po završetku zadnjeg održanog. Barem je takav slučaj s najuspješnijim (izuzmemo li Pulu) filmskim festivalom u Hrvatskoj pa i u regiji. Spiritus movens Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox, Nenad Puhovski doslovno je posljednji čovjek direkcije koji se pozdravi s publikom na kraju svake godišnje svetkovine romanse između dokumentarnih filmova i zagrebačke publike. Upravo zato smo s njim odlučili napraviti razgovor uoči dodjele nagrade najboljem dokumentarnom filmu po izboru publike.

Nenad Puhovski filmski, kazališni i televizijski redatelj, filmski teoretičar, kritičar, publicist, predavač na Akademiji, direktora producentske kuće Factum prije svega navedenog je dobri duh kulturološkog dijaloga što dokazuje svakim novim izdanjem ZagrebDoxa. I to ne samo kulturološkog, nego kada je u pitanju filmsko stvaralaštvo i tehnološkog dijaloga.

U istoj noći kada je Oscar osvojio dokumentarni film koji je djelomično sniman video aplikacijom za mobilne uređaje (Searching for Sugar Man), počinje 9. ZagrebDox koji kao novost uvodi Phone Dox, programsku cjelinu koja publici predstavlja dokumentarne filmove snimane mobilnim uređajima.

Ovakva programska angažiranost iz godine u godinu rezultira rekordimnim brojkama posjetitelja koje ne ugrožava ni financijska kriza. Upornošću iza koje može stajati samo bogato osobno i profesionalno iskustvo Nenad Puhovski uspio je poimanje dokumentarnog filma u Hrvatskoj podići na razinu koju više nitko ne može ignorirati i marginalizirati, a zbog čega smo posljednjih godinu dana svjedocima većem (ali još uvijek sramežljivom) broju novih autorskih dokumentarnih filmova domaćih autora na državnoj televiziji.

Kad ste najavljivali festival, rekli ste da je bilo potrebno 1800  filmova pregledati da bi bilo odabrano čak 180 filmova. Gdje to stane u 365 dana?

Stane to, naravno, jedan najveći dio sam pregledavao ja i jedan  manji dio od ovih izabranih 180 kolege koji su selekcionirali neke posebne programe. Međutim može se to dobrom organizacijom, s time da se ne gleda svaki film od početka do kraja kao što to ne radi nijedan selektor. Međutim, one filmove koji uđu u selekciju su čak pregledani dva puta. Dakle, imam neki svoj sistem koji godinama upotrebljavam, sebi dajem neke opisne i brojčane ocijene, tako da si to katalogiziram,  mi imamo neku bazu podataka tako da to ide.

I ove godine, doslovno, višekratno se tražila karta više za dobar dio filmova. Svake se godine povećava taj broj filmova koji moraju biti ponovno prikazani, nešto  s čime teško da se mogu pojedini festivali u Hrvatskoj pohvaliti. Koliko ste vi zapravo zadovoljni sa „stanjem stvari“?

Moram reći da sam dosta zadovoljan, ako me pitate na festivalsko stanje stvari, a ne program stanje stvari. Zadovoljan sam zato što smo uspjeli dobiti izuzetno kvalitetne pa i atraktivne naslove. Dobili smo naslove, koji ne samo da su dobili nagrade nego  u ovom trenutku ih dobivaju. Evo, recimo „Čin smaknuća“ je prije dva dana dobio nagradu od „Danske filmske akademije“ za najbolji dokumentarac. Prije toga su dobili i neki drugi filmovi, „Imposter“ je dobio na BAFTI. Jedan od filmova „Čuvari“ bio je u konkurenciji za Oscara itd. Dakle, imamo nekakvu,  ja bih rekao selekciju filmova koji su u ovom trenutku vrući. Dakle, ne filmovi koji su bili prikazani prije godinu dvije tri, nego filmove koji su u ovom trenutku vrući koji su još uvijek u tom festivalskom krugu  koji dobivaju nagrade i privlače pažnju i gledatelje i izazivaju razgovore. Ono do čega je, naravno,  što ja uvijek govorim najviše stalo je to da publika razgovara o filmovima.

Znači, kada govorimo o publici i njihovom razgovoru o filmovima, ZagrebDox svojim programima otvoreno, vidljivo pokušava educirati o nekim stvarima koje bi trebale predstavljati teme društva, npr. Ljudska prava, ne građanska nego ljudska. Istovremeno, tu su vrlo izražene i društvene kontroverze o kojima se ni vi osobno, kao Nenad Puhovski, ne libite govoriti u javnosti. Što mislite u kojoj mjeri te poruke dopiru do naših društva, do ljudi u Hrvatskoj?

Pa ja sam siguran da do gledatelja ZagrebDxa dopiru, jednostavno  zato što vidim razgovore, vidim dijalog , vidim i neslaganja između publike i autora, koji puta vidim razgovore koji mi od prvog dana kao mi smo zapravo započeli u Hrvatsko je takozvanim Q&A.  Jednostavno zato što je to normalni i nužni dio dokumentarnog filma, pokušavamo sve godine nešto pomaknuti u tom smislu. Evo recimo ove godine smo uveli žiri Teen Doxa. Nismo ga uveli toliko zbog nagrade koliko smo ga uveli zbog jednog principa kojim ćemo se voditi sljedećih godina, a to je da imamo jednu grupu klinaca, nekih petnaestak minimum. I bilo ih je prekrasno gledati, oni su iz 1. Privatne klasične gimnazije, a dobili su tjedan dana oprosta od nastave. Oni su tu visili cijele dane i užasno intenzivno razgovarali o filmovima. O filmovima koji su bili u Teen Dox kategorijama, ali i u svim ostalima. Na taj način se odgaja jedna publika koja filmove ne gleda na način celebrity-ja, crvenih tepiha, lijepe haljine i izreza na leđima, ili kome je haljina zapela pri dodjeli Oscarima. Nego razgovaraju o temama, to je dakle jedna jako jako važna stvar. Ta stvar zapravo kontinuirano, ja ne bih rekao educiranja, jer to može zvučati malo patrinzirajuće, ali jednostavno zaista omogućavanja dijaloga. Mi smo ove godine, također započeli sa dvije, idemo malim koracima, započeli smo takozvanim  produljenim Q&A. Tako da smo imali jedan  blok od čitava 4h koji je bio posvećen 'director`s cut', dakle režijskoj varijanti filma „Čin smaknuća“ gdje je bio  prisutan autor. Razgovor je trajao sat i petnaest minuta i to je sve skupa bio blok od četiri sata. To je dakle druga stvar, treća stvar koju smo u tom smislu uveli, opet omogućavajući dijalog, je da koji puta izvučemo razgovor iz kina na način da smo film koji se bavi situacijom umjetnika i njihovog djelovanja za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji, a razgovor smo održali prije filma taj dan u festivalskom centru. Film smo pokazali 20 min i onda smo sa sudionicima i ljudima koji se bave građanskim i ljudskim pravima, potom smo s njima razgovarali o jednoj bolnoj temi  - zašto je toliko malo umjetnika iz čitave bivše Jugoslavije uopće reagiralo na jedan ja bih rekao dostojanstven način, na jedan autentičan način na to što se dešavalo u ratu. Dakle, na raznim stranama pokušavamo složiti takve nekakve stvari.  Oko festivala, mi nismo subverzivni festival gdje su ti razgovori i suština festivala, ali smo festival kojem je jako stalo do toga da se razgovara pa kažem sijemo neko sjeme, nekih malih oaza, krugova gdje se ti razgovori vode. Jako se brinemo oko toga i pazimo da to uspije.

A kad govorimo o strpljivosti, tu smo već i kod godina. Osim Nagrade vašoj generaciji, ove godine uručena je Heleni Třeštíkovoj, navodno i spremate film o vašoj generaciji?

Da, radim jedan filmić o  svojoj generaciji, šezdesetosmašima(68), o ljudima koji su imali najbolje namjere, a završilo je kako je završilo. Tako o nekim ljudima, zapravo o tim ljudima, o nama i našoj djeci, o tome što je ostalo od svega toga za što smo mi mislili da je fantastično i da će promijeniti svijet. Radim ga polako, radim ga sa užitkom, mučim se sa strpljenjem i izaći će do jeseni.

Nakon prvih dokumentaraca snimanih mobitelom vi ste učinili „prirodan“ i praktičan  korak te uveli Phone Dox program. Koliko ste zadovoljni prezentiranim i koliko očekujete od, hajmo reći, mlade dokumentarističke grane u budućnosti?

Pa ja sam vam i tu strpljiv. Ništa ne ide preko noći, jednostavno zato što je to jedna generacija koja nije navikla da vidi svoj film na festivalu, to su neki klinci, kako ja to volim reći i klinceze koji jednostavno rade te filmove za internet, koje festival ne zanima i koji imaju svoje neke društvene mreže preko kojih ti filmovi komuniciraju. Mene je jako zanimalo izvući te filmove iz tog nekog njihovog  zapravo prirodnog okruženja i pokazati ih publici. Onog trenutka kad se to desi, dolazi do vrlo zanimljivog sraza, između te publike i tih filmova. Mislim da je to vrlo pozitivno i siguran sam  da će ovi neki filmovi koji su izabrani, pogotovo ove godine nagrađeni film, zapravo jako dobro proći kod publike. To me jako veseli, jer znate ako ne idete naprijed, ako stalno ne tražite nešto novo onda idete zapravo nazad.

Kako vidite taj razvoj internetske kulture, internetske prezentacije?

Mislim da će internet i festivali ostati. Mislim da internet i festivali jako dobro koegzistiraju. Naime, internet je više manje jedan samotnjački način gledanja filmova, koji će sve više zauzimati mjesto nekih drugih načina, DVD-a prije svega, klasične televizije, vjerojatno u velikoj mjeri jer već sad dolazi do kombinacije  televizije i interneta itd. Međutim, festivali su mjesta koja prije svega okuplja ljude, oni su neka svečanost gdje ljudi dolaze da budu zajedno i da o filmovima razgovaraju. To je nešto što preko interneta ne možete napraviti. Nema te društvene mreže preko kojih možete sjesti s dvadeset prijatelja, piti kavu ako je malo toplije biti vani, pušiti, razgovarati. Mislim da se radi o dobroj konzistenciji. Ne bojim se uopće za budućnost festivala, ne bojim se niti za budućnost kina s time da se svi, naravno, moramo prilagođavati vremenu u kojem živimo. Pa evo mi se između ostaloga prilagođavamo i time što uvodimo neke filmove, a i bit će nas sve više na internetu. Dakle, mi već idemo s nekim mali stvarčicama na internetu. Osim foršpana snimili smo masterclass i sa još nekim stvarima biti ćemo prisutni na internetu tako da i oni ljudi koji nisu iz Zagreba, koji ne mogu gledati, mogu na neki način biti uključeni u zbivanja ZagrebDoxa. Kako daleko ćemo s tim moći ići ovisi o između ostalog o HT-u koji je naš sponzor. Dali smo u ovom trenutku neke jako dobre filmove na MaxTV, jednostavno zato da ljudi koji stanuju u Sisku, ili koji stanuju u Šibeniku mogu barem nešto vidjeti iz te kvalitete koju mi donosimo.

Činjenica je da su dokumentarni filmovi sve češće među top 10 iznajmljivanih filmova, sudeći prema Flixster-u u SAD-u, pa ne bi bilo čudno da to bude slučaj i ovdje.

Mi u nekim stvarima zaostajemo, i to u stvarima koje zapravo ne koštaju puno. Što je od svega najsmješnije, dakle mi  smo malo inertni u nekim stvarima, pa tako je i to. Kažem, ZagrebDox je i ove godine kad je kriza, kad nema para itd. svejedno dupkom napunio dvorane. Po tome interes postoji. E sad ako mi to znamo, čini mi se da nitko drugi zapravo ne bi trebao imati problema da, uz našu pomoć, prokuži i kaže “super, to je neka publika“ u krajnjoj liniji „neko tržište, hajmo zajedno na tome kapitalizirati“. Ako vidi – vidi, ako ne – vidjet ćemo.

Uvijek imate jednog favorita, ali ga rijetko kad jasno i javno izreknete.

To je jednostavno način na koji ja sebe kontroliram. Dakle, izaberem jedan film unaprijed i onda mjerim koliko dobro taj film stoji prije svega kod publike. I sebi postavljam uvjet da film koji sam izabrao, jedan jedini od 180 bude među prvih deset u glasanju publike, to je moj cilj. Dakle, na taj način ja nekako provjeravam sukladnost svog ukusa s ukusom publike. Vrlo jednostavno i vrlo efikasno taj film ja zapišem, stavim i pošaljem kuvertom. Može se provjeriti. Do sada u svih devet godina, uključujući i ovu, ove godine taj film je među nagrađenim filmovima i među prvih 10 publike, to vam mogu reći. Ako se vama sada da baviti matematikom u redu (smijeh). Hoću reći, mislim da nitko od nas nije Bogom dan i da jednostavno čovjek mora raditi na sebi i sebe kontrolirati čitavo vrijeme da li je to što radi nešto barem donekle vrijedno. Znate, festival je prevelika i skupa igračka da bi to netko radio za sebe, raditi festival za 200-500 ljudi je besmisleno, to je moje mišljenje. Ovakav festival, to je nešto što zahtjeva ogromnu količinu ljudi napora, novaca i vremena. To onda raditi na način da ljudi sjede u polupraznim dvoranama nema smisla. Dakle, filmovi su tu da na neki način guraju ljude naprijed ali s druge strane ne može te birati filmove koje ljude ne zanimaju. Postoji razni načini da se ljude motivira, međutim način na koji ja sebe provjeravam je vrlo jednostavan, on mora biti u najmanju ruku među prvih deset po izboru publike, da bih znao da sam što bih se reklo u syncu sa publikom. E sad, da li se tu pokazuje da dobro radim ili pokazuje kvalitetnu publiku,? Rekao bih i jedno i drugo.

Najviše glasova ovogodišnje publike na ZagrebDox-u dobio je 'Gangster te voli' Nebojše Slijepčevića, a s tek nekoliko bodova razlike slijede ga napeti britanski dokumentarac 'Uljez' Barta Laytona i 'Tsunami i trešnjin cvijet' Lucy Walker.

zagrebdox intervju Mladen Šagovac interview Nenad Puhovski razgovor