VFF: Razgovor s Hanom Jušić

Redateljica Hana Jušić jedna je od gošći Vukovar film festivala, čiji je kratkometražni film Terarij sinoć prikazan ispod otvorenog neba na terasi Agencije za vodne putove. Film je psihološka minijatura o bizarnoj komunikaciji bratića i sestrične koji su osuđeni na zajedničku ljetnu dokolicu kod bake. Terarij je u kratkometražnoj konkurenciji VFF-a, a dosad je dobitnik je Zlatnih kolica (u programu Kockice na ZFF-u), Oktavijana za najbolji igrani film (Dani hrvatskog filma) i glavne nagrade za igrani film na studentskoj reviji F.R.K.A. (ADU Zagreb). O njezinom posljednjem kratkišu ukratko smo popričali s Hanom Jušić.

Kako je krenuo rad na Terariju?

Sonja Tarokić i ja htjele smo ponovo raditi zajednički film i poslale scenarij na natječaj za  Zagrebačke priče 2, no nismo prošle. Kako je meni taj scenarij bio dosta drag, malo sam ga preradila i odlučila sama snimiti, s čim se Sonja složila.

Tko su Tina i Maks i što si otkrila o njihovom odnosu u svom filmskom istraživanju?

Oboje su tjeskobni likovi. Maks svoju nesigurnost liječi kroz blebetanje i površnu nabusitost, dok je Tina djevojka paralizirana od straha jer se još ne zna nositi s društvenim situacijama. Ona je na neki način inteligentija, dok on svoju moć ispoljava na neki jadan, manifestan način. Njezina svojevrsna prednost je da ga zapravo "kuži".

Pritom ti je Tinina pozicija bila bliža ili si s odmakom pokušala prezentirati njihovu komunikaciju?

U početku sam bila bliža njoj, s obzirom da me podsjetila na mene u toj dobi, ali mi se u procesu sve više počeo sviđati Maksov lik koji na kraju ispao više u fokusu.

Kako je odabir glavnih glumaca pao na Tenu Cengel i Tibora Kneževića?

Tenu sam pozvala nakon potrage po dramskim grupa koje djeluju po dječjim kazalištima, dok sam lik Maksa čak malo modificirala, jer kad sam vidjela Tibor na nekoj od glumačkih ispita, odmah mi se učinio savršenim za tu ulogu.

Prizor iz filma "Terarij"

S obzirom na izraženu scenografsku preciznost kadrova, koliko si već u samom scenariju vizualno promišljala scene?

Otprilike sam znala kakvu atmosferu bakinog stana želim, no tek smo se na samom snimanju zaigrali. Tražili smo stanove u centru Zagreba, koji bi poslužili kao autentična lokacija i našli ogromnu napuštenu kuću koji smo sami opremili. Činjenica da smo kuću mogli od temelja opremiti ponijela je mene i snimateljicu Janu Plećaš, koja je i scenograf filma, da se skoro ekstravagantno zanesemo s prostorom. Kako ništa nije bilo zadano, imali smo izbora da odemo u više smjerova.

Može li se reći da tvoj interes u Terariju, kao i u dosadašnjim radovima, leži u bilježenju marginalne svakodnevice koja se na filmu ne očitava prečesto?

Možda, ali čini mi se da tek otkrivam što me zanima, a to su bizarnosti. Primjerice, zanima me kako zadatost tjelesnosti i 'pulsiranje' naših tijela utječe na međusobne odnose i odluke koje donosimo, a da ne znamo zašto. 

intervju vff vukovar film festival interview razgovor Nino Kovačić hana jušić