Intervju s Ljubomirom Kerekešom - legendom hrvatske glume

Ove godine prošlo je točno trinaest godina od izlaska jednog od najvećih filmskih uspjeha domaće scene, legendarnog filma redatelja Vinka Brešnana "Kako je počeo rat na mom otoku", u kojem nam je glavnu ulogu popularnog oficira Alekse tumačio Ljubomir Kerekeš, jedan od najvećih legendi hrvatske glume, kazališne i filmske...

Tim povodom obavljen je intervju sa Kerekešom, kako bi nam ispričao gdje je danas, koja je njegova vizija budućnosti, njegov pogled na prošlost , koji je njegov doživljaj današnje glume i općenito filmske industrije u Hrvatskoj, koje su šanse za mlade ljude i koje to stvari treba imati na umu kada odabiremo put u životu…

S obzirom da ste do danas bili, odnosno jeste, član HNK u Varaždinu, HNK u Zagrebu i "Kerempuha", koje je kazalište ipak najviše u srcu?

Pitanje ima jedan jedini, i jasni odgovor, to je HNK u Varaždinu...Iako sam danas profesionalno član HNK u Zagrebu, "potajno" nikad nisam prestao surađivati sa kazalištem u Varaždinu, ipak mi je  najviše pri srcu. Tu sam počeo i tu su mi korijeni...Do danas sam čak i takoreći poklonio varaždinskom HNK  sada već 5 naslova i ništa me ne može odvojiti od njega...

Mislite li da je kazalište danas premalo zastupljeno kod mladih ljudi, da mladi nisu zainteresirani za to i zbog čega?

Danas mladi imaju jednu veliku prednost koju mi nismo imali, to je tehnički napredak, to je informatička pismenost, svime time i velika pristupnost svim željenim podacima, velika medijska prisutnost u našim životima… Sve je to uzrokovalo seljenje interesa mladih u neke druge sfere, i tu je kazalište palo u neki drugi plan. Danas mladi traže izazove,preokrete, parodije, nekakvi buntovnički pristup stvarima, kazalište tu možda ne nudi program u kojem bi se mladi pronašli na način da ih u korijenu zainteresira...
A s jedne strane tu su i serije koje su "zarazile" mlade…

Vaša najdraža kazališna uloga?

Pa zapravo nemam je...Sve uloge u kojima sam igrao, sve su mi drage, ne mogu izdvojiti ni jednu.. .Imam drame koje volim. Tu je "Bogi Ivač" koji je doživio 305 izvedbi i "Dimnjačar"  koji je izveden 1011. put… Mislim da te ljudi najviše pamte…

Vaš najveći filmski uspjeh?

Također kao i kod predstava, ne bih znao reći, Bogorodica mi je drag film, ali glumio sam u oko 20 filmskih projekata i ne bih mogao izdvojiti najveći…

Po čemu mislite da Vas ljudi najviše pamte? Koja je prema Vama, prva asocijacija kad se spomene Ljubomir Kerekeš?

Mislim da je to "Bogi Ivač", iako sam glumio mnoge uloge, ipak mislim da ova dominira u mojoj glumačkoj povijesti…

Daske koje život znače ili kamera?

Kazalište je tu daleko najteži oblik glumačkog iskustva, premda i kamere imaju svoje prednosti i mane, filmske i televizijske. Mislim da bi se s vremena na vrijeme svaki glumac trebao vratiti na daske tek toliko da preispita svoju svijest.

Kakve su danas šanse za mlade potencijalne glumce?

Mladi danas moraju znati da je najvažnija ta prva faza u odluci, a to je ona "što zapravo želim u svom životu"..nakon što pažljivo preispitate sebe, kreće druga faza  u kojoj trebate pronaći način da te mogućnosti sprovedete u stvarnost. Najvažnije je naoružati se strpljenjem i ogromnom dozom upornosti. Treba vjerovati! Tada će stvari krenuti svojim tokom i sve će biti moguće. Društvo smo koje definitivno daje premalo mogućnosti, al ne treba zato odustati.

Akademija ili talent?

Talent...Prirodni talent, volja, upornost… Sve je to već prednost nego akademija… Ovo sad možda zvuči podmuklo, pošto ja nemam akademiju, ali zbilja vjerujem da je tako…

Imate sina, kako smo saznali, krenuo je očevim stopama, recite nam nešto o tome?

Imam sina, da, Jan Kerekeš. Trenutno je četvrta godina na akademiji i paralelno se bavi i glazbom, član je benda "COLDSNAP", koje trenutno treba izdati drugi album. Izrazito sam ponosan na njega, već je glumio u brojnim projektima i podsjeća me na mene u mlađim danima. I ja sam se bavio glazbom, koja je na kraju otpala kad je gluma prevagnula. On to gura paralelno. Trenutno smo u pripremama 2.HELPFESTA, koncerta za dobrotvorne svrhe koji bi trebao biti održan 27.02.2010. u Varaždinu. Prošli smo HELPFEST skupili 30.000 kuna  i poklonili centru za djecu s cerebralnom paralizom. Na ovom očekujemo i veću dobrobit za one koji najviše trebaju.


Recite nam, koga trenutno smatrate najboljim glumcem/glumicom? S kim biste možda htjeli surađivati?

Nemam trenutno nikog takvog, već dugo nisam vidio glumu , ili glumca koji bi me nešto fascinirao... Najgore mi je kad vidim glumce koji se medijski veoma eksponiraju, a to nema nikakve veze s poslovnom stranom. To je nešto što može biti veoma pogubno za glumca.

Koji biste film preporučili posjetiocima moj-film.hr?

Pa ne znam, imam specifičan ukus za filmove, većinom volim filmove čija radnja zalazi u povijest, ali sa nekim novim pristupom… Evo, možda "Na kraju dana" od A.Hopkinsa i E.Thompson..


Recite, što je to sa domaćom filmskom scenom, zašto mladi ljudi s načelom "dosta mi je i ustaša i partizana, i ratnih junaštva u filmovima"  radije odabiru srpske filmove s više humorističnim pristupom, parodijama iako su čak i politički nastrojeni takvi filmovi?

Jedini razlog zašto jest činjenica da takvi filmovi u susjednoj nam Srbiji postoje… Kod nas ne… Ne zato što nemamo talenta, što nam fali humora, zato što nemamo ljudske resurse, već zato što takvi projekti ponekad umru prije nego zažive... Reže ih recenzija, cenzura, i najgore financijska nemoć. U 2008. godini hrvatsko ministarstvo, odsjek za film, izdao je natječaj za snimanje 10 filmova, s ukupnim budžtom između 800.000 i 1.200.000 kuna.  Ne znam ni dal' ih je snimano svih 10… Znači, redatelj koji i dobije eventualno natječaj, ako projekt prođe mora još nabaviti sponzore od nekoliko milijuna kuna da bi snimio film. A danas ne možete reći, idem snimiti super film, hit, isto kao ni za kazališne predstave.
To se jednostavno desi. Kao što se desio i Kako je počeo rat na mom otoku. To je najveći problem.

Najljepše se Vam zahvaljujem na intervju-u u ime našeg portala moj-film.hr i u svoje osobno.

Nema na čemu, hvala Vama na ukazanom interesu. Vidimo se...

Autor: Dragana Pečatnik