Gledali smo: Duži put do dna

Galerija fotografija

Morbidna premisa stoji iza emocijske farse snimljene prema romanu Nicka Hornbyja. Četvero potpunih stranaca u novogodišnjoj noći susreće se na krovu zgrade svaki s jednakim ciljem da skoče dole.

Martin Sharp (Pierce Brosnan) je bivši televizijski voditelj koji je završio u zatvoru zbog seksualnog odnosa s petnaestogodišnjakinjom. Osim što je ostao bez posla, ostavila ga je i supruga te mu nakon izlaska iz zatvora nije preostalo ništa osim samoubojstva. Maureen (Toni Collette) je samohrana majka djeteta s tjelesnim i mentalnim poteškoćama, a njen motiv za samoubojstvo su bolji uvjeti života za njenog sina. Jess Crichton (Imogen Poots) je kćer političara koju muči neobjašnjeni nestanak sestre te dečko koji nimalo ne mari za nju. J.J. (Aaron Paul) je Amerikanac zapeo u Velikoj Britaniji, a kao razlog za suicid navodi tumor na mozgu.

Redatelj filma je Pascal Chaumeil, poznatiji kao Besonov asistent režije, a u novije vrijeme ponešto poznat po francuskim limunadama "Srcolomac" (2010) i "Savršen plan" (2012). Iako bi se moglo reći da mu je ovo puno bolji film od prethodnih, crnohumorna drama "Duži put do dna" nije se svidjela dobrom dijelu stranih kritičara. Zašto? Teško je reći. Film je ekranizacija romana popularnog pisca Nicka Hornbyja, a isti stoji iza obožavanih te ekraniziranih priča "Hi-Fi", "Sve o jednoj djevojci" i "Sve zbog jednog dječaka".

U ovoj priči publici je dostupna jednaka količina jednostavnih životnih filozofija kao i u ranijim filmovima zasnovanim na romanima ovog pisca, a ni količina osobne patetike nije ništa veća od onih koje su prikazane u "Hi-Fi" ili u filmu "Sve zbog jednog dječaka". Stoga jedini objašnjivi razlog da se toliko "pogazi" ovaj film može biti sakaćenje priče samog romana na kojem je film baziran. Pascal Chaumeil se previše odao podilaženju publici i lakonotnom prekrajanju izbacivši čak neke od najinteresantnijih pa i najsmješnijih dijelova romana iz priče odnosno filma, dok je pak neke druge, poput dijela priče koji se odvija u hotelu, razvukao. Opet, nije baš sve tako katastrofalno.

Duži put do dna: Trailer

Chaumeil likovima, baš kao što je to slučaj u Horbnyjevom romanu, dopušta da se preklapaju i to čini na kvalitetno definiranim segmentima, čime je film podijelio u četiri čina jednake dužine, što je vjerojatno i razlog kraćenja, odnosno razvlačenja, to jest prekrajanja, pojedinih dijelova originalne priče. No, što god da je napravio, sigurno nije učinio bez pristanka samog autora koji je u filmu, osim s pričom, sudjelovao i kao izvršni producent. Konkluzivno, zadržao je ključne male životne filozofske misli koje ovu priču čine toplom i ugodnom razonodom.

Imogen Poots kao spaljena i otkačena Jess ostavlja najupečatljiviji dojam i to od trenutka kad se prvi puta pojavi na platnu. Njen lik je ujedno najzabavniji u filmu pa stoga ni ne čudi nakupljena simpatija. Zapravo potpuna narativna socijalna šarolikost svih četvero glavnih likova daje sasvim dovoljno prostora da svakog uočite pa i proučite. Brosnan također ostavlja upečatljiv dojam s autoironičnim nastupom s kojim dočarava poniženost do jučer popularne televizijske pojave. Prilično solidno je iskorišteno i pojavljivanje Sama Neilla kao Jessinog oca političara.

Iako postoje razlozi da ne pogledate ovu farzu, daleko je više onih zbog kojih biste ga trebali pogledati. Što vrijedi pogotovo ako još niste pročitali roman. Ovo nije klasični romkom već topla priča o tome kako u životu postoji samo jedna greška koju ne možete ispraviti.

Pierce Brosnan recenzija Mladen Šagovac Imogen Poots Toni Collette aaron paul Duži put do dna A long way down