Filip Šovagović: "Visoku modnu napetost" ne doživljavam kao eksperiment ili stilsku novotariju!

Nakon festivala u Puli i Jelsi, dugo pripreman i iščekivan novi film Filipa Šovagovića, neobičnog naslova Visoka modna napetost, sinoć je bio prikazanom publici na Vukovar film festivalu. Nakon prvijenca Pušća bistra (2005.), i drugi Šovagovićev film, odskače od ostatka većine hrvatske filmske produkcije stilskom neukalupljenošću i pomaknutijim načinom filmskog izlaganja. Atmosferična priča o skorom "smaku svita" u malom otočkom mjestu čiji mu načelnik, kojeg glumi izvrsni Goran Navojec, komičnim političkim makinacijama pokušava priskrbiti status grada, a u čem ga ponajviše sputavaju njegova dva brata, vizualno je i narativno 'zaigran' film. Filip Šovagović je, osim režije, suautor scenarija, producent, kao i autor glazbe. O tome kako je sniman film, koja je bila njegova 'vizija', kako im je jedan bivši predsjednik rješavao produkcijske probleme i još ponečem drugom, porazgovarali smo sa Filipom Šovagovićem  nakon projekcije...

Kako je krenula ideja s Visokom modnom napetosti? Koliko ste, s obzirom na filmsku formu, ostavili dramaturški otvoren scenarij, koji ste napisali s Ivicom Đikićem i Robertom Perišićem?

Početna ideja rodila se još 2006. i tri se godine se radilo na scenariju. Nakon prijava za natječaje i raznih pitchinga, devet tjedana se snimalo i onda smo dvije godine proveli u montaži. U film su ušle gotovo sve scene iz scenarija, kao i nekoliko improviziranih na samom snimanju, dok su glavne izmjene su bile rađene u dijalozima. Snimili smo puno materijala, možda za još jedan dodatni film. Zato smo u montaži zapravo imali slatke brige.

Imali ste pritom produkcijskih problema?

Financijski ne, ali smo si uzeli vremena za montažu. Napravili bi jednu verziju filma, pa bi uzeli odmak od par tjedana da nam to izađe iz fokusa, stekli objektivniji dojam i onda preradili.

Filip Šovagović

Visoka modna napetost je kategoriziran kao art komedija. On je stilski i narativni eksperiment na tragu postmodernističkog izlaganja, no koliko su vam uopće bitne te klasifikacije, kategorije i žanrovsko određivanje?

Ne pokušavam to previše shvatiti niti razumjeti, to je stvar kritike koja određuje. Art komedija nije naša konstrukcija već se je našla u katalogu pulskog festivala. Nama je drago da smo stavljeni u kategoriju arta, ali sam nisam dovoljno pretenciozan da ga takvim nazovem.

Moj prvi film, Pušća bistra, bio je, također u katalogu pulskog festivala, okarakteriziran kao film apsurda, što je neobično, jer se to referira na određenu kazališnu poetiku.

Koja je neka opća razlika iz Vaše perspektive, i kazališnog i filmskog redatelja?

Ne vidim neku pretjeranu razliku. Drugačiji su odnosi u produkciji; u filmu je možda više problema i privatne odgovornosti, dok je kazalište institucionaliziranje i više se oslanja na javno financiranje. U kazalištu su redatelji zaštićeniji ugovorima, dok u filmu više stvari ovisi o producentima.

Je li Vama, kao glumcu, lakše režirati glumce?

Mislim da jest, vjerojatno jer više razumijem interne glumačke dogovore. U ovom sam filmu dosta toga prepustio svojim kolegama glumcima pa sam se sam mogao više posvetiti drugim aspektima na snimanju.

Filip Šovagović i Goran Navojec

Koliko vam je bio očit odabir glumaca kad ste krenuli u casting?

Taj je dio bio izuzetno bitan. Za glavnu sam ulogu gradonačelnika otpočetka računao na Gorana Navojeca, dok su neke uloge upadale u zadnji čas. Dosta ljudi nam se pojavljuje u cammeo ulogama, poput Maria Kovača, Gege, Šime Strikomana i Stipe Mesića. Uzeli smo i naturščike, od kojih su neki zaslužili i krupne kadrove, jer nam je otpočetka bila bitna strategija scena s likova koji bi pridavali dojam dokumentarnosti situacija. Stipe Mesić nam je pritom bio logičan izbor, brzo je pristao i čak nam riješio neke produkcijske probleme.

I u ovom filmu, nakon prvijenca Pušća bistra, ponovo se bavite malomišćanskom tematikom. Zašto vam je baš taj tip mentalne geografije toliko zanimljiv?

Živim u Zagrebu, ali vrlo kvartovski i zato nemam osjećaj života u velegradu, već kao da živim u maloj sredini. Sam Zagreb zapravo doživljavam kao malo mjesto.

Uspjeli ste stvoriti vrlo specifičnu, gotovo apokaliptičnu atmosferu o mjestu koje se čini kao da je na kraju svijeta, dok se u pozadini priče preko medija stalno najavljuje nadolazeće ledeno doba. Koliko zbog te naglašene atmosferičnosti u drugi plan pada razrada karaktera?

U prvoj, dvostruko dužoj verziji filma odnosi između likovima bili su, naravno, jasniji. Nadam se da se neki dijelovi karaktera ipak daju prepoznati u određenim detaljima, ali mjesta za kompleksnije studije karaktera u ovom filmu nema, to prepuštam gledateljskoj imaginaciji. Atmosfera nam je bila iznimno bitna, a kako kompletnu razradu i znanje o likovima nikad ne možete dobiti, više smo inzistirali na atmosferičnosti. Neki su mi prijatelji u šali rekli kako bi film trebalo smjestiti u specijalnu kategoriju turističkog filma, ali mi smo ipak tražili kompozicije koje bi nam vizualno odgovarale za buđenje neke mediteranske nostalgije. Osobno bih volio živjeti na moru, tako da se u filmu i očituje neka čežnja za dalekim pogledom u pučinu.  Htjeli smo  imati dosta kadrova pučine, jer su u gradovima su vidici predosadni: oronule zgrade i plastificirani čelik.

Pretpostavljam da je bilo prilično zahtjevno biti u četiri uloge: scenarista, redatelja, producenta, a i prvi puta ste radili i glazbu za film. Kakvo vam je bilo to iskustvo?

Da, bilo je dosta naporno i možda sam se precijenio. Kako se za soundtrack nismo uspjeli dogovoriti s TBF-om zbog njihovih i naših obaveza, sam sam krenuo raditi glazbu. Uvijek sam volio improvizirati na gitari (ali nikad ne bih uspio završiti nijednu stvar do kraja) i tako su te improvizacije završile i u filmu. Ispočetka je bilo fenomenalno raditi, a onda sam shvatio da imam problem s režijom glazbe, to jest komunikacijom slike i zvuka. Htio sam je provući između rečenica, kao naglasak, a da ne smeta filmu. To je zapravo ogroman posao, no zato mi je montažerka Dafne Jemeršić puno pomogla pritom.

Vjerojatno najteži dio posla u radu na filmu koji dosta počiva na fragmentarnosti izlaganja pada upravo na montažera?

Da, montažerka je morala odrediti ritam izmjene scena. Vrlo sam joj zahvalan jer je, nakon svih produkcijskih lutanja, upravo ona odredila mnoge stvari u filma. Dafne, osim montaže, ima i iskustvo samostalne režije filma, tako da sam i sam, kao redatelj, bio sigurniji jer sam osim montažerke imao i režijskog suradnika.

Koliko vam je bitno raditi film koji je, u kontekstu hrvatskog filma, stilski i narativno drukčiji?

Svoj film ne doživljavam kao eksperiment ili stilsku novotariju. Mislim da bi iz tih krhotina priče dosta toga trebalo biti jasno, a opet je tu prisutna višeznačnost, što mi se najviše sviđa. Htjeli smo pratiti priču na četiri razine: iz sociološko-antropološke, emocionalne, političke i znanstveno-religijske perspektive. Primjerice, parafraziramo mit o Noinoj arci, dok nam u pozadini igra znanstvena emisija, što u kombinaciji multiplicira značenja. Film bi zapravo trebalo gledati više puta.

Kako ste zadovoljni dosadašnjim prijemom filma?

Vrlo zadovoljan. Film je na festivalima u Puli, Jelsi i Vukovaru vidjelo već preko tisuću gledatelja.

Planovi za nove projekte?

Trenutno pokušavam pokrenuti tri filmska projekta od kojih je jedan prema mojem tekstu  Cigla, a drugi prema Marinkovićevoj Gloriji, od koje bi se dao napraviti omnibus.

intervju vff vukovar film festival filip šovagović goran navojec interview visoka modna napetost razgovor Nino Kovačić