U što gleda Branko Ištvančić i je li sretna Vanja Sviličić?

Galerija fotografija

Premda u najavama za "Album",dokumentarni film Branka Ištvančića, stoji da je to prvi drugačiji hrvatski dokumentarac o ratu, rat je samo uzrok priče koja se bavi i razvija oko najznačajnijeg dokumenta modernog društva. Ipak ne bi bilo zahvalno reći niti da je "Album" dokumentarni film o dokumentu jer bi takva klasifikacija zvučala suviše banalno. Zaista je snimljen film drugačijeg predznaka i oslonjen na osjećaje koje gradimo oko slikovnih dokumenata koji ostaju kao dokaz življenja naših života ali i svih osjećanja koja vežemo za taj zamrznuti pogled u našu prošlost. Nastao prema dokumentarističkoj prozi Miroslava Kirina, dokumentarac "Album" sniman je s tri različite kamere dok ga narativna podloga na kojoj je baziran čini donekle i igranim.
Sniman Super 8mm kamerom, film vizualno prati slike na kojima je baziran i gledatelja vjerno vodi u prošlost ljudi čiji su fotografski albumi emotivno središte nekih toplijih vremena zaključanih u grudima sjećanja.
Na trenutke konfuznom montažom gledatelju se izbija uporište u stvarnosti primoravajući ga da se potpuno osjećajno osloni na priče prošlosti. Možemo reći, dokumentarističko umjetničko djelo kojem je rat nipošto nije motiv, tek uzrok.

• Pročitaj i: Prvi hrvatski drugačiji dokumentarac o ratu na ZagrebDoxu

Oni koji će htjeti okusiti ovaj neobičan oblik dokumentaristike, danas će sigurno biti na hrvatskoj premijeri filma Album večeras u 20h, u Kaptol centru.

Drugi film na koji bismo htjeli skrenuti pozornost je "Jesam li sretna?" Vanje Sviličić.

U pravilu umjetnik u svoje djelo unositi dio sebe, ovdje je slučaj potpuno obrnut. Vanja Sviličić je nekako uspjela ono što tek rijetkima uspijeva, a i takve najčešće nazivamo egzibicionistima, preformerima. Vanja Sviličić je kameru uspjela učiniti dijelom priče, smjestivši gledatelja u samo žarište zbivanja. Njenom kamerom, gledatelj izravno sudjeluje u radnjama sobarica kao da je kakav pripravnik koji je prvi dan došao na posao. Fantastično je kako gospođe koje je snimala u danom hotelu uopće nisu reagirale na kameru već se istoj obraćaju izravno u prvom licu kao da kamere uopće nema. Samo dva para očiju kojima je zadatak pratiti i upijati buduće radne zadatke. Dokaz u kojoj mjeri Vanja Sviličić drži priču pod kontrolom, što je u ovakvoj dokumentaristici izrazito teško, je u montaži koju vješto koristiti kako bi iz različitih gledišta opisala određenu radnju a što je najbolje i najvidljivije postigla u dijelu filma u kojem tri različite sobarice verbalno i primjerom dočaravaju svoju sistematiku pospremanja stolića u hotelskoj sobi. Način na koji je zaokružila taj dio filma, način je i na koji je zaokružila kompletnu cjelinu filma "Jesam li sretna? oslanjajući se na filozofiju prikazivanja ljudi onakvima kakvi jesu ali uz vješto izbjegavanje gubljenja u širinama u privatno i osobno Vanja Sviličić djelatnice hotela prikazuje onakvima kakvima će ih doživiti netko potpuno svjež. Ipak, ostavlja dovoljno mjesta da njeni subjekti iskažu osjećanja što i jest tema filma.

Sasvim komotno mogu reći da sam sretan što sam svojim očima imao prilike biti dijelom priče koju nam je prikazala Vanja Sviličić. Film 'Jesam li sretna?' u programu Zagrebdoxa možete pogledati još sutra i u petak.
Vjerujte mi, bit ćete i vi sretni.

zagrebdox album Mladen Šagovac branko ištvančić vanja sviličić jesam li sretna