Timo Vuorensola: Zahvalan sam Sjevernoj Koreji na besplatnom marketingu

Svoje viđenje filma „Željezno nebo“ već sam iznio u recenziji koju možete pročitati ovdje, a u kojoj moram sad priznati, nisam iznio jedan detalj koji me kopkao od samog trenutka kad sam nakon premijere izašao iz kino dvorane. Film o glomaznom zavjereničkom planu megalomanske Hitlerove, dakle nacističke, Njemačke u kojem nema ni jednog Židova? Ne samo da nema ni jednog Židova, nego se Židovi kao narod uopće ne spominju? Kada god su nacisti na filmu u pitanju, pa čak i u komedijama, gotovo neizbježno se referira i na najmasovniji zločin počinjen u Drugom svjetskom ratu, onaj nad europskim Židovima, holokaust. Iako nije skrivao svoje iznenađenje ovim pitanjem, koje mu je do sad, prema vlastitom priznanju postavljeno samo jednom do sad (na Berlinaleu), redatelj filma Timo Vuorensola se odmah na početku razgovora pokazao kao pragmatičan i razuman kreator...

Htjeli smo ismijati fašizam, općenito nacističku ideologiju. Kompletno to sranje od filozofije rasne čistoće koje su promovirali. No nikad nismo vidjeli ništa zabavno u Holokaustu. Shvatili smo da želimo ismijati samo naciste, a da usputno ne pravimo zabavu iz njihovih najvećih žrtava. To se ispostavilo kao dobra odluka. Nacisti su kao tema za ismijavanje zahvalni likovi jer obavezno umišljaju da su bolji od drugih ljudi. Kad skineš takve ljude s njihovog mentalnog trona to je uvijek zabavno i smiješno za gledati.

Istu stvar ste u filmu učinili s Amerikancima i njihovim prezentiranjem predsjednika SAD-a.

Da, Amerikance smo portretirali u njihovoj najčešćoj maniri preuveličavanja i pretjerivanja. Najviše zbog njihovog inzistiranja da oni predstavljaju stavove cijelog svijeta, njihovog ratnog huškanja koje se odvija po cijelom svijetu. Oni su najbolji primjer koliko je današnja politika bliska nacističkim pogledima na svijet oko njih. Iako Amerikanci zauzimaju skoro najveći dio filma, mislim da smo u jednakoj mjeri ismijali sve upletene u ovaj film.

Željezno nebo: Trailer

Jedan od najsmješnijih trenutaka u filmu je „priznanje“ Sjeverne Koreje da oni stoje iza cijelog cirkusa. Rijedak filmski biser u kojem istovremeno u smijeh prasnu oni na filmskom platnu i publika. Tajming je gotovo savršen, film izlazi u kino dvorane paralelno sa njihovim raketnim debaklom.

(smijeh) Čim sam čuo tu vijest glasno sam viknuo „Hvala Sjeverna Korejo, besplatan marketing za nas!“

Do sad su gotovo svi u Europi čuli za „Željezno nebo“, vjerujem da ih je dobar dio film već vidjelo. Obzirom na relativno malen fond za film ovakvih dimenzija, kakve su reakcije euro filmaša ako uzmemo u obzir toliku moć kompjuterskih piksela u filmu?

Reakcije su fantastične! Pokazali smo da nisu samo Amerikanci sposobni proizvesti SF film ovakvih dimenzija. Sada bilo tko u Europi, ako ima dovoljno mašte i vremena može snimiti SF film. Specijalni efekti više nisu ekskluzivno vlasništvo Amerike, više ne pripadaju samo Hollywoodu. Smatram da je ovo izuzetno važno, jer se na europske filmove uglavnom gleda kao na komorne filmove, mračne drame. Europa je općenito krcata pričama, fantazijama, povijesnim pričama.

Europa i jest kolijevka fantazije...

Upravo tako! I bila bi enormna šteta da ostanemo nesvjesni tih priča ili da Amerikanci nastave dolaziti ovdje i nastaviti ih amerikanizirati.

A snimili ste baš znanstveno-fantastični film, što je već pola stoljeća američki trade-mark i ovdje se osjeća utjecaj američke kinematografije...

Odrastao sam gledajući američke filmove osamdesetih i devedesetih, cijeli život sam podjednako upijao Camerona i Ridleya Scota, i sve to vrijeme čitao sam znanstvenu-fantastiku. Nije mi cilj bilo napraviti film koji bi bio finski ili europski, htio sam snimiti film kakav bi mi se svidjelo gledati dok sam bio klinac.

"Željezno nebo" uglavnom povezuju sa filmom Dr. Strangelove, ali nekako ostavlja dojam da više vuče na spoof komedije Mela Brooksa. Kako doživljavate takvu usporedbu?

Sviđa mi se to. Mel Brooks je jedinstven humoristički genij. Ali ovaj film je više kao neka mješavina Mel-Brooks-Starship-Troopers, ili baš mješavina Brooks-Strangelove. Ali kažem, bilo kakvo uspoređivanje sa Brooksom godi jer je on briljantni genij.

U filmu imate šaroliku mješavinu likova, ali glavnu riječ ipak vode žene. Američku predsjednicu ste osmislili kao mješavinu bivšeg predsjednika Busha juniora i bivše guvernerke Aljaske. Da se tako izrazim, predstavlja ultimativni spoj gramzivosti i gluposti. S druge strane, Renate je deklarirani nacist ali na kraju se ispostavi da je pozitivac u priči. Na kome je ona bazirana?

Znali smo da ćemo snimati film o nacistima, ali htjeli smo i da glavni lik bude nacist. Znali smo da će to biti znanstveno-fantastični akcijski film i htjeli smo da glavni lik doživi preobrazbu. Također smo htjeli snimiti film sa netipičnim ženskim glavnim junakom. Ženski glavni likovi u ZF filmovima su skoro kao muškarci, nekad čak i karakterno čvršće od muškaraca. Htio sam ženstveni lik koji će djelovati skoro pa kao djevojka iz susjedstva koja je igrom slučaja nacist. No, ona je samo učena da bude nacist, njoj to nije bila namjera. Ona je originalna zamisao. Suprotno njoj, Klaus Adler je zamišljen kao antiverzija Indiane Jonesa, njegova luđačka verzija. Zgodan, umalo dopadljiv tip ali je u zli nacist, utjelovljenje čistog zla.

Vivian Wagner je posebno interesantan lik, s jedne strane je diktatorski nastrojen PR manager, s druge strane doživi preokret i pretvara se u osvetoljubivu odbačenu ljubavnicu...

Obožavao sam raditi na njoj, ona mi je na neki način najdraži lik. Ona je toliko opsjednuta sobom, opsjednuta posjedovanjem moći da ju to vodi ravno u grob. A ustvari je u svojoj nutrini dobra osoba, ali to nikad ne izađe na površinu.

Ovaj film je zapravo stvarna slika čovječanstva? Nepotreban nam je netko s tamne strane Mjeseca da nas uništi...

Da, rekao bih o tamnoj strani čovječanstva. Imamo pristojne predispozicije za samouništenje. (smijeh)

Kako je film primljen u Finskoj?

Esktremno dobro! U prva dva tjedna prikazivanja okupili smo oko 200.000 gledatelja. Što je zaista izuzetno dobro jer stvarno nismo znali kako će ga Finci prihvatiti. Finska kinematografija je uglavnom bazirana na malim komornim filmovima ili lokalnim romantičnim komedijama, tako da stvarno nismo znali što očekivati. Film je također sjajno prošao u njemačkoj gdje ga je do sad vidjelo oko 300.000 gledatelja. Učiniti nešto drugačije, izvan uobičajenog konteksta pokazalo se dobrom odlukom.

Smatrate li da ste uspjeli ovim filmom prenijeti svoju misao publici?

Nije mi namjera reći ljudima kako da žive svoje živote. Ovo jest svojevrsna politička satira, ali nije mi bio cilj uputiti ljude kako da gledaju na svjetsku politiku. Možete ga gledati i kao komediju, ne morate u njemu tražiti dublji smisao. Ne morate biti politički educirani da bi ga shvaćali ili da bi čitali između redaka. Dovoljno ga je pogledati kao običnu akcijsku komediju jer vjerujem da je i na taj način ispunio svoju svrhu. Politički komentar  je za mene samo inspiracija, a ne povod da bih snimio film.