Gledali smo: Željezno nebo

Galerija fotografija

Film o nacistima koji dolaze u miru? Baš... Željezno nebo je spoof komedija koja se zgodno poigrava s teorijama zavjere a na meti je i PR imaginarij koji je posljednjih desetljeća uzeo maha u cijelom svijetu. Prema glavnoj premisi filma, nacisti su nakon ratnog debakla sredinom četrdesetih godina prošlog stoljeća, i nakon što su prouzročili globalnu tragediju koja je odnijela desetke milijune života, na Mjesec poslali skupinu ubermenschena gdje bi trebali uspostaviti bazu s koje bi, kada za to dođe pravo vrijeme, trebali izvršiti invaziju na Zemlju gdje bi ponovno uspostavili Reich. Doduše, ovaj novi blitzkrieg poveden s Mjeseca neće biti rezultat pomno razrađenih planova, nego čiste gluposti. Što onih na Zemlji, a što nacista s Mjeseca. Najupečatljiviji elementi filma su utjecaj dieselpunka, politička satira i glavna protagonistica mlada nacistička znanstvenica Renate Richter, te konačno soundtrack koji je radila skupina Laibach.

Dieselpunk je kao oblik subkulture uvijek plivao negdje ispod same površine pojma subkultura i nikad nije dobio neki veći outbreak kojim bi postao značajniji čimbenik među subkulturalnim skupinama. Odnosno, robusne i megalomanske konture dieselpunka nisu rijetkost ali su uvijek ostajale negdje u drugom planu same priče i moguće ga je vidjeti u nizu stripova i filmova ( 1984 – Michael Radford, Brasil – Terry Gilliam itd.). A desetljećima je već prisutan i u glazbi. Možda razlog te relativne anonimnosti leži u činjenici da je uglavnom vezivan uz nekakve mračne SF priče kakve bi okupljale samo krug jasno definirane publike. Spomenite danas nekom prosječnom klincu, koji je pritom odrastao uz nebrojene verzije animiranih serijala o Batmanu, filmove kao što su Brasil, ili čak 1984. blijedo će vas pogledati iako je njihova današnjica bliža tim filmovima no što su redatelji istih uopće stvarno maštali da bi civilizacija dopustila makar obrisima tako društva da postanu stvarnost. Ukoliko je ovog trenutka netko zbunjen, razlika između dieselpunk-a i steampunk-a leži u masivnosti detalja. Dok su kod stemapunka sveprisutni kotačići sa sitnim zupčanicima, dieselpunk sve dočarava brutalno glomaznim pa i zupčanike. „Željezno nebo“ dieselpunk upogonjuje na potpuno drugačiji način koji je prihvatljiviji široj publici pa je za dieselpunk, unatoč očitom tehnološkom izrugivanju, moguć i onaj „izostali“ outbreak koji bi mogao stvoriti potpuni subkulturalni val.

Željezno nebo: Trailer

Timo Vuorensola je uzeo najveći mogući komad dieselpunka, izravno ga povezao s nacističkom (Hitlerovom) megalomanijom te ga suprotstavljanjem s današnjom civilizacijom učinio smiješnim i tehnološki gotovo inferiornim. Interesantno, istovremeno kroz lik Renate Richter (Julia Deitze) taj isti robusni, nauljeni dieselpunk predstavio kao nešto gotovo neodoljivo seksipilno. „Željezno nebo“ nije vrhunsko umjetničko djelo, ali je kao parodija zadovoljavajuća satira, točnije spoof komedija, koja se istovremeno sprda sa nacističkim i američkim simboliziranjem nadrase i nadnacije. Negdje sam pročitao da ovaj film nema nikakve reference na pop-kulturu, a zapravo je potpuno suprotno.  U filmu „Željezno nebo“ se uz prizor iz filma „Hitlerov pad“ te sam dieselpunk pojavljuje čitav niz pop i sub kulturalnih simbola poput bivše guvernerice Aljaske Sarah Palin(nije baš primjer popkulture),  ton kraja razgovora putem Skype-a, simbol Orwellovog INGSOC-a kojim provocira Amerikance, pa do svjetske konfederacije kojom pak provocira razne teoretičare zavjera, te Charlie Chaplina. Vuorensola prikazuje svijet kakav već zapravo gledamo samo toga nismo svjesni. Sprdnja je sveopća i sveprisutna, upućena gotovo svima na planeti od početka do samog kraja filma.

Ono gdje je “Željezno nebo“ umalo zakazalo je dinamika radnje. U prvom dijelu filma nepovratno je izgubljeno vrijeme na gotovo mlitavu dinamiku radnje a publika je osuđena na dugo čekanje između vic puncheva. No, kada se radnja zakotrlja, "Željezno nebo" priziva svu snagu parodije u maniri Mela Brooksa. Gotovo da se ponadate kako će stari lakrdijaš iskrsnuti u nekoj od scena ovog filma. Na žalost zbog manjkavosti dijela glumačke ekipe, i ovdje „Željezno nebo“ na trenutke šteka.

Ovo je bezobrazno subverzivan film koji ozbiljno shvaća sve što ismijava i upravo zato ga mnogi rado uspoređuju sa Kubrickovim "Dr. Strangelove". Vuensola udara po aktualnim svjetskim liderima, PR managerima, rasistima, modnim manekenima, ljudima koji olako puše jeftine parole ili pak onima koji u očitom traže teorije zavjere. Ono na što će svatko tko pogleda ovaj film potvrdno klimnuti glavom je kraj priče, a kojim Vuorensola potpuno zaokružuje ljudsku glupost koja ide toliko daleko da nam uopće nisu potrebni nikakvi nacisti s mjeseca, mali zeleni, do sad neviđeni asteroid veličine kontinenta ili bilo kakva treća viša sila da doživjeli razornu kataklizmu. Iron Sky, ironično poručuje za potpuno samouništenje smo potpuno spremni i sposobni. Scenografija filma je impozantna i „Željezno nebo“ tu gotovo da nema manjkavosti. Moć računalnih piksela se osjeća u svakoj sceni ali i inteligentna uporaba istih.

Glazba? Laibach su konačno nakon dugog niza godina pristali raditi glazbu za dugometražni igrani film i već je to samo po sebi doživljaj enormnog značenja za svakog ljubitelja njihove glazbe. Glazba je fantastično ( na trenutke se osjeća utjecaj Wagnera) uklopljena u radnju filma tako da ni oni koji nisu ovakvih glazbenih preferencija lako će se prepustiti kombinaciji Leibacha i zbivanja na filmskom platnu. Premda zbog određenih i povremenih manjkavosti ovaj film ne može imati visoku ocjenu, ovo je film koji morate pogledati. „Željezno nebo“ će vas zabaviti, na trenutke i nasmijati do suza i nitko tko ga pogleda, osim možda Amerikanaca (ili nacista), neće zbog toga zažaliti.

komedija parodija recenzija Mladen Šagovac sf Iron Sky nacisti Željezno nebo laibach