[FILM_INFO_4917]
'Victoria' je narativno čudo od 138 minuta u jednom kadru, film njemačkog glumca Sebastiana Schippera koji se iza kamere snašao i više nego dobro. Cijela fama oko jednog kadra i marketinško pozicioniranje filma koje se oslanja isključivo na nekonvencionalnu tehničku izvedbu, mogla se vratiti i redatelja Schippera ''ugristi za stražnjicu'' da glumci nisu svojim izvedbama iznjedrili suvislu i uvjerljivu priču.
Film se otvara upečatljivim bljeskanjem stroboskopa u maniri Gaspara Noea, a na podiju berlinskog kluba upoznajemo simpatičnu, u velikom gradu usamljenu i društva željnu Španjolku Victoriu. Victoria ubrzo upoznaje skupinu berlinskih momaka koji ju nagovaraju da pođe s njima popiti piće. Pijani su i pomalo nasrtljivi te njihove namjere u ovom trenutku još nisu sasvim jasne. Dok je gledatelj još uvijek nepovjerljiv (četvorica momaka i jedna djevojka – kojekakvi su scenariji mogući), Victoria se čini time neopterećena te se priključuje šarmantnoj ekipi berlinskih probisvjeta. Razvijanje je likova, dakako, dodatno otežano u zadanoj formi jednog kadra, no na našu sreću likovima se slojevi dodaju postepeno i neprimjetno. Shvaćamo kako su momci, zapravo, simpatični zaebanti, a oko Victorie se najviše trudi zaštitnički nastrojeni Sonne (Frederick Lau, Die Welle). Kako se priča otkriva, doznajemo da je jedan član društva, grubi čelavac Boxer, bio u zatvoru te je sada u dugu nekim opasnim gangsterima. Kada Victoria pristane pomoći skupini u pljački banke, film zakreće u napeti kriminalistički triler od kojeg se znoje dlanovi.
Kamera tog kamermana - sportaša (pretpostavljamo da čovjek koji kameru nosi više od dva sata na 22 različite lokacije mora biti u formi) većinom je fiksirana na Victoriu i pričinjava se da imamo uvid u njezinu perspektivu koja kao i gledatelj većinom ne zna što ju zapravo čeka. Od samog upoznavanja cijela glumačka postava koja natuca engleski odlično projicira taj mladenački nedostatak aspiracija, životnu neopterećenost. Dijalozi su većinom improvizirani i zadivljujuće je kako razmjena funkcionira tečno, prirodno i realistično. Alejandro je Inarritu u filmu 'Birdman' rezove pokušavao maskirati inovativnim tehnikama (slično kao i Hitchcock u filmu 'Rope'), u 'Victoria' se događa obrnuto pa se čini kako redatelj Schipper pokušava maskirati svoju tehniku jednog kadra promišljeno biranim rakursima i kalkuliranim kruženje kamere kako bi se uvjerljivo pokrila lokacija. Naravno, to ne funkcionira uvijek najbolje, neke se lokacije pričinjavaju izrazito skučene, na neke lokacije likovi dolaze začuđujuće brzo, itd. Za scenu potjere u kojoj ekipa bježi od policije, Schipper se poslužio trikovima Alfonsa Cuarona iz 'Children of Men' i može se bez zadrške reći da je u ovoj samonametnutoj i izrazito zahtjevnoj formi redatelji, a i cijeli tim uspio napraviti stilski i dramaturški cjelovitu priču.
Priznajemo kako priča sama po sebi i nije nešto preoriginalna, u trećem činu postaje jasno kako je to zapravo moderna interpretacija priče o 'Bonnie i Clyde'. No priča je neodvojiva od tehnike u kojoj je snimljena i upravo ta tehnika dala je izvjestan šarm, stil i vrelo inovacija ustajalom kriminalističkom žanru. S druge strane, upravo zbog te tehnike film pati trajanjem od 138 minuta. Iako su se lokacije pokušavale staviti u neke razumne parametre, vrlo nam brzo postaje jasno kako se previše vrpce potrošilo na vožnju u autu. To je jednostavno boljka forme koju je gotovo pa nemoguće izbjeći, ma koliko se Schipper tj. kinematograf Sturla Brandth Grøvlen trudio racionalizirati minute. Neki se prizori čini razvučeni, no kada sve zbrojimo i oduzmemo, valja Schipperu i cijelog glumačkoj postavi koja je konstantno u svojim ulogama čestitati na ambicioznom projektu, napetom i stilski osvježavajućem rezultatu.
