Novo viđenje starog materijala
Nerijetka pojava je da dokumentarni film u svojoj srži govori o ljudskoj egzistenciji. Koliko je velika energija u teškim životnim uvjetima nezamislivo je onome tko se sam nije u sličnima našao. Film prikazuje takav način življenja upravo onima koji ga ne poznaju (a da je tako, pokazuje već činjenica da imaju mogućnost otići u kino pogledati film) i to preko stanovnika periferije Rio de Janeira, kojima nije teško ono što bi prosječnom zapadnjaku bilo nezamislivo; provoditi dane na odlagalištu smeća, skupljajući otpad. Provoditi život ne radeći gotovo ništa drugo osim skupljanja smeća.
Brazilski fotograf Vik Muniz dolazi sa ciljem da napravi inovativne i neobične fotografije ovih ljudi, no provodeći dvije godine u suživotu s njima otkriva im cijeli jedan novi svijet, za kakav nisu znali da postoji izvan odlagališta. Vik pokazuje kako od smeća napraviti umjetnost i čini ih same sudionicima velikog umjetničkog djela. Otkriva im radost, stvaranje, otvorenost ka novome.
Umjetnost od smeća?
Da. Na projekciji fotografije koja prikazuje skupljače smeća, po linijama lica upravo je od otpada složena slika; čepovi boca, stare gume, papir, plastika. Slike su prodane na aukciji u Londonu 2008. godine, a prikupljen novac je otišao na mjesto odakle sve počinje – stanovnicima grada i skupljačima.
Premda svatko zaslužuje priliku, kroz film se potiče pitanje je li za onoga tko je odrastao na deponiju i ne zna za velegradski život i njegove (ne)pogodnosti dobar potez da sazna. Kako ući u avion, što se radi na izložbi? Osnivač grupe „pickera“ dobiva priliku saznati je li to dobra ideja ili ne i odabrati što dalje. A gledatelji dobivaju priliku uvidjeti nešto što u pravilu nisu znali da postoji, i razmisliti još jednom kad sljedeći puta pomisle da im je u životu teško.
