[FILM_INFO_4987]
U filmu nema 'roller-coaster' momenata, nikakvih šokantnih otkrića tako da McCarthyjeva minuciozna režija savršeno komplimentira priči koja se raspreda kao klupko. Stabilni povratnik Michael Keaton, stabilna posvuduša Rachel McAdams i stabilni neurotik Mark Ruffalo dio su istraživačkog novinarskog tima Spotlight u Boston Globeu koji pokušavaju razotkriti slučajeve pedofilije u katoličkoj crkvi.
Ovo i nije neka ingeniozna i sasvim nadahnuta premisa, no redatelj je Tom McCarthy ipak podigao dosta prašine budući da je svoju priču utemeljio na istinitim događajima. Katolička crkva nije htjela 'Spotlightu' priuštiti dodatni publicitet glasnim protestiranjem kao što je to neoprezno učinila s 'Philomenom'. Tema je dakako dovoljno kontroverzna da joj dodatni publicitet nije ni potreban.
Boston kao većinom katolički grad, uživa u 'guranju pod tepih', okretanju glave i životu u blaženom neznanju opravdavajući crkvu i svećenike zlostavljače sintagmom 'nekoliko pokvarenih jabuka' (a few bad apples). U Boston Globe dolazi novi urednik, povučeni, samozatajni židov Marty Baron (izvrsni Liev Schreiber) koji se kao autsajder zainteresira za dublje istraživanje ovih slučajeva seksualnih napastovanja (no pun intended). Ovaj je zadatak povjeren Spotlight timu koji se bavi istraživanjem opsežnih slučajeva.
U fokusu su, dakako, novinari. U tom segmentu film savršeno pogađa notu i cijeli je setting novinarske redakcije urađen briljantno. Čak i 'retro element' – mačistički novinari koje zapravo nikad ne vidimo da išta tipkaju na računalu jer je to, naravno, ženski posao. Atmosfera, dijalozi, isprana fotografija i glumačka postava je na samom vrhu. Mark Ruffalo je uvjerljiv pa čak i ne smeta njegov pogrbljeni stav, pogled iskosa i grimase bez kojih ne može (vidi Foxcatcher). Liev Schreiber je naprosto besprijekoran – škrt na riječima, pedantan i nenametljiv (sličnu je ulogu imao i u nedavnom Pawn Sacrifice) i s minimalnim pokretima uspijeva stvoriti snažnu osobnost.
Film ima staložen tempo, no nikako nije dosadan. Svoju napetost crpi iz prezentiranja crkve kao dostojnog protivnika, kao hobotnice čiji su pipci u svim strukturama grada i kako se neće predati bez borbe. Ovaj je animozitet između Spotlighta i crkve konstrukt cijelog filma i ta prenapuhanost glavni je razlog blijede završnice u kojoj se čini kako Spotlight zapravo sve otkriva s lakoćom i najavljenih zapreka. Ovo može biti razočaravajući propust ili namjerna iskra genijalnosti.
Ako kažemo da film naratološki ne donosi nikakvu eksploziju novih saznanja, šokantnih začudnosti, shvaćamo kako to što nam se ne čini dovoljno skandaloznim vjerojatno jest problematično samo po sebi. Indikator je to amputiranog suosjećanja, ljestvica šokantnog lagano se podiže sve dok ne budemo posve anestezirani.
Na tom je tragu balansirao i McCarthy. Micanje fokusa sa žrtava zlostavljanja i distanca, pa čak i njihovo iskorištavanje, ono je što mu mnogi zamjeraju, a to je nedvojbeno njegova najjača valuta. Nije htio dozvoliti upliv pompoznosti, moraliziranja i senzacionalizma te je naglasak stavio na novinarske ambicije i malograđanštinu – pogađajući u sridu.
