[FILM_INFO_4829]
Meni omiljeni redatelj suvremenog Hollywooda i dio svevremenskog trija Kubrick-Polanski-Allen, Woody Allen je bog filmskog 'flowa', dijaloga i šarma. Uvijek sam smatrao da bi taj i nešto posve banalno pretvarao u epska ostvarenja, a kamoli ne ono najusiljenije dok opet najspontanije kod svakog čovjeka - život. Jer baš je život najbolji motiv za svaki film. Danas njegov talent prati jedino Richard Linklater, ostali samo sa široko razjapljenim ustima pod dojmom mogu iz daljine promatrati kako veliki dečki stvaraju scenarije i tečno ih preslikavaju u sedmu umjetnost. Zato mi je i prije gledanja filma bilo čudno vidjeti prilično ornu i nabrijanu kritiku - neki su davali ocjenu 3 od 10, što je samo po sebi potpuni kaos. A 'Nerazuman čovjek' (ili, još bolje, onaj iracionalni) to definitivno nije.
Joaquin Phoenix autor je novog kova, pomalo nalik na hipsterskog mesiju Davida Fostera Wallacea i kao takav preispituje vlastito postojanje, kao i život općenito. Kako to obično biva, uz seks, drogu i alkohol. Tu je profesorica koju glumi Parker Posey, klasični arhetip nedefinirane sredovječne osobe koja bi pošto poto birala avanturu naspram sigurnosti. Jamie Blackley u ulozi je dečkića koji je pak tipični 'sigurnjak' svake djevojke, a njegovu odabranicu glumi sve bolja i bolja Emma Stone, ponajbolja mlada glumica uz neprikosnovenu Jennifer Lawrence. Sve je zapravo baš onako kako i treba biti u jednom 'mainstream' programiranom životu dok se ne pojavi navedeni profesor Abe Lucas i svojim kulerskim filozofskim stavom unese potpuni košmar u situaciju. Allen je to posve 'Allenovski' velemajstorski odradio i radnja pleše između žanrova, promjena osobnosti i stavova, velike iskrenosti koja prelazi u još veću laž i ostalih njemu svojstvenih scenarističkih premisa koje tvore njegov pogled prema životu.
Ako je ovo moderna inačica 'Zločina i kazne', onda je Allen zasigurno pogodio s 'zeitgeist' momentom. Genij klizi niz ludost, ljubav vibrira uz frekvenciju mržnje, etika se opire nemoralu, a odluke nisu egzistancijalističke - kako si uzorito dinamični Abe nastoji tepati tijekom katedre. Moment 'aspurdnosti svijeta' lajtmotiv je filma, kao i oprečni (licemjerni) stavovi prema tradicionalnim domenama egzistencijalne filozofije - poput slobode, odgovornosti i brige za životom. Allen je poput mene ubacio dozu sarkazma, osvetničkog pohoda prema gledateljima i sve popularnije filmske ideje o senzibilizaciji s antiherojima ili negativcima. Na kraju niste sigurni je li došao 'happy end' ili tugaljivi svršetak, a upravo u tomu je najveća genijalnost ovog umjetnika. Još jednom skidam kapu!
