Gledatelji HTV će 27. veljače na Prvom programu, u 21:50 po prvi puta na malim ekranima moći pogledati kontroverzni domaći film „Metastaze“. Film Branka Schmidta snimljen prema romanu Ive Balenovića osvojio je i publiku i kritiku. Film progovara o aktualnim temama hrvatsko društva: padu socijalnog statusa, životu bez perspektive, općeprihvaćenom nacionalizmu, kriminalu i nasilju, ovisnosti o drogama… Metastaze su svugdje, a ponajviše u Zagrebu, čiju manju reprezentativnu stranu otkriva film. Glume: Rene Bitorajac, Franjo Dijak, Robert Ugrina i Rakan Rushaidat, dok su ženske uloge pripale Jadranki Đokić i Dariji Lorenci. Glazbu za film pisao je Goran Bare.
„Metastaze“ je među ostalim osvojio nagrade: na Filmskom festivalu u Puli ;Veliku Zlatnu arenu za film; Zlatnu Arenu za najbolju glavnu mušku ulogu – Rene Bitorajac; Zlatnu arenu za masku – Jasna Rosini; na 38. međunarodnom filmskom festivalu FEST u Beogradu film je osvojio nagradu Eritrocit; dobio je Specijalnu nagradu žirija na 11. međunarodnom filmskom festivalu Cinema Mediteraneen u Bruxellesu.
Pripremite se za vrtoglavu vožnju rollercoasterom koji započinje crnim humorom, no uskoro se pretvara ili metastazira u nešto puno opasnije.
Recenzija filma "Metastaze"
Autor: Mladen Šagovac
Prvo što će gledatelj uočiti u ovom filmu jest autentičnost likova koji odskaču od tipičnog filmskog uprizorenja kakvo smo navikli gledati u domaćim filmovima. Oni su nasilnici, narkomani, alkoholičari i navijači udaljeni od svijeta u kojem žive.
Hodaju iza svog staklenog zida koji je orijentiran isključivo na život od danas do sutra a slika su našeg metastaziranog društva. Dejo, Krpa, Filip, Kizo i Krpa su ljudi koje viđamo ali ne vidimo u svim hrvatskim urbanim sredinama. Pripadnici su generacije koja je srednjoškolske godine provela po gradskim parkovima i zavučenim školskim igralištima a svijet u koji su se zatvorili ne izlazi izvan okvira betonskih blokova grada Zagreba.
Priča je koncentrirana oko liječenog narkomana Filipa koji prvi put tu sliku gleda izbliza ali s onkraj staklenog zida kroz donekle otriježnjene oči.
Najuočljiviji u priči je Krpa (Bitorajac). Riječi poput kurac, pička u kombinaciji s "jebem ti mater" za njega su dio standardne komunikacije a kada takvo uvjeravanje ne ostavi željeni efekt pribjegava metodama fizičkog nasilja. Potpuno je lišen bilo kakve empatije prema ljudima koji ga okružuju i jedino što mu je sveto je ime "Dinamo". Čak i u momentu smrti prijatelja njegovi osjećaji su isključivo sebične, gotovo životinjske prirode i iskazuju strahovanje zbog brojčanog smanjenja egzistencijalnog čopora.
Lik koji prikazuje otuđenost i frustriranost tog svijeta je Kizo (Robert Ugrina) aktivni alkoholičar. Moment koji najbolje oslikava zatvorenost tog svijeta koji vidimo a ne vidimo najbolje je dočaran kada ostane sam s nekoliko mačića nakon što su njegovi prijatelji otišli na utakmicu bez njega.
Srbin Dejo (Rushiaidat) je narkoman. Njegov lik metaforički odlično prikazuje kamo su stjerani zagrebački Srbi tijekom burnih godina. Nije to Dejina ovisnost, već neka njegova latentna buntovnost koja ipak popusti pod pritiskom okruženja prikazujući postavku da ponekad prijatelje ne možemo ili nemamo opcija birati.
Njegov bijeg je "tožu" i igla. Najvjernije odigrani heroinski ovisnik kojeg sam ikad imao prilike gledati.
Zajedno predstavljaju kritiku samom društvu i njegovim institucijama koje je dopustilo da u njemu nastanu ovakve metastaze koje su podigle taj neki stakleni zid iza kojeg ih možemo samo promatrati.
Nakon ovog filma prva stvar koja prođe gledatelju kroz glavu je u Filipovoj maniri - "A jebem ti mater društvu i državi koji si dopuštaju ovakvo propadanje."
