Ovih se dana ponovno tabaju putevi prema kinu Europa, kinu Tuškanac, Zagrebačkom kazalištu lutaka, Zagrebačkom plesnom centru i MSU-u. Kao i svake godine, putevi su posuti šarenilom listopadskog lišća, potpuno u skladu sa šarenilom filmova na koje nas vode.
Tako je, nažalost samo u ponedjeljak, na repertoaru bio ponuđen film Jalanan, dokumentarni film kanadskog Indonežanina Daniela Ziva, koji, kako je netko iz publike rekao, sasvim vjerodostojno prolazi kao "indonezijski film".
Daniel Ziv već 15 godina Indoneziju zove svojim domom i zaslijepljen njezinim zvukovima, po prvi put uzima kameru u ruke i dopušta da ga zov indonezijskih sirena povuče za sobom.
Tako nam je, kako se sam izrazio, otvorio prozor u jedan drugi svijet, ali ne da ga samo vidimo, nego još više da ga čujemo. Kroz prozor gledamo ulice Jakarte pune automobila, motora, poslovnih ljudi, prodavača hrane, prolaznika, prosjaka, šopingholičara, djece i starijih ljudi - kratkim sekvencama pojedinih skupina ljudi u njihovom prirodnom okruženju (na asfaltu ili u sjaju trgovačkih centara) oslikao nam je taj indonezijskih svijet koji se sastoji od dva tako različita svijeta. Ali kroz isti taj prozor čujemo zvukove gitare i usne harmonike, glasove koji žele ugodno putovanje, kako putnicima u autobusu, tako i nama kroz ovaj film. Glasovi, kao i gitara i usna harmonika, pripadaju uličnim pjevačima (čija je najčešća pozornica autobus), koje u ovom filmu predstavljaju Boni, Ho i Titi.
Boni živi u tunelu ispod mosta sa svojom ženom, na ulici je oduvijek, ali vjeruje da mu život donosi nešto bolje od ovoga što trenutno ima jer mu je i sadašnjost bolja od prošlosti, pa budućnost mora biti sjajna. Svoju skromnost, zadovoljstvo onim što ima i koliko mu je zapravo malo potrebno za sreću pokazuje svojim jednostavnim i pozitivnim načinom razmišljanja, kao, npr., dok uređuje svoj tunel nakon poplave izjavom "Kad bih dobio milijardu dolara, ugradio bih klizna vrata". Njemu je njegov tunel hotel Hyatt, s jednom zvjezdicom, ali njegovom zvjezdicom.
Jalanan Teaser - Boni
Titi živi s nezaposlenim mužem i trećim sinom, pola zarade šalje majci i bolesnom ocu na selo, a zahvaljujući svojoj gitari (koju je majka, zabrinuta za posao kojim se kći bavi, prodala kad ju je Titi prvi put donijela na selo kako bi roditeljima pokazala što zna) prestaje biti na teret roditeljima i priskrbljuje si neovisnost.
Jalanan Teaser - Titi
Ho je - kako sam kaže, i kako njegovo ime kaže za njega - prostitutka umjetnosti. Kao samac najmanje se čini opterećenim životom na ulici - ali najotvorenije govori o vlasti, nepravdi i različitostima u indonezijskom društvu, čak i zbunjujućim porukama u pjesmama poput "Revolucija! Masturbacija!".
Jalanan Teaser - Ho
Uzimajući gitaru u svoje ruke, ovi su stvaraoci vlastite glazbe uzeli život u svoje ruke i stvaraju ga i oblikuju kako najbolje mogu. Žude za boljim životom (pa Boni na svoj tunel piše natpis "Hyatt"), žude za brakom (pa Ho pronalazi ženu), žude za obrazovanjem koje im roditelji nisu mogli priuštiti (pa Titi polaže ispit i dobiva diplomu) - a kako bi si to omogućili, putuju s putnicima autobusa na krajnja odredišta ili samo do prve stanice.
Lijepi, pjevni glasovi Bonija i Titi i Hoov hrapavi bas ("koji se sigurno sviđa ljudima") uglazbljuju indonezijski život i šire tonove siromašnih, ali ponosnih ljudi ulicama Jakarte, a jučer i ulicama Zagreba.
