Krajem svibnja, 25. 5., održan je jubilarni, 20. festival jednominutnih filmova u Požegi. U 20 je godina velikim ekranom požeškog kazališta prohujalo nekoliko tisuća filmova, mijenjajući ugođaj u dvorani i raspoloženja publike iz minute u minutu. Ispričane su tako mnogobrojne kratke priče, a publika je svake godine imala svoju omiljenu. Pa tako i ove godine. Priča je to jedne malene djevojčice koja se zove, a znamo to iz pouzdanih izvora, Anja. A, znate, Anja hoće bracu.
Mogli bismo ovdje problematizirati Anjinu usamljenost kao jedinog djeteta svojih roditelja, ili njezinu želju analizirati prema Lacanu, ali ne komplicirajmo (Anjine) stvari. Ona, jednostavno, hoće bracu. I zna što joj je činiti. Film slijedi gradaciju raspoloženja od najtužnije tuge malene djevojčice do njezina najsretnijeg osmijeha, nedvosmislenih i jasnih kako ih može prikazati samo maleno dijete.
Iako da biste pogledali film s Festivala trebate prisustvovati projekcijama u kazalištu ili nabaviti festivalski dvd, mi vam, ekskluzivno, donosimo ovaj veseli film iza čijeg je prikazivanja uslijedio smijeh, a malo poslije i nagrada publike. Film Hoću bracu jest ideja i samostalni uradak Anjinih mame i tate, Marine Rakas Starčević i Tomislava Starčevića, a montažom se njezine želje pozabavio Andrija Podravec.
Možda će vas asocirati na većini omiljenu trilogiju Gle tko to govori, ali, iako po glumi može konkurirati Mikeyju i njegovoj seki Julie, ovo je Anja Starčević. I, ako nekome to već dosad nije jasno, ona hoće bracu.
Imate li minutu vremena?
