[FILM_INFO_5065]
Lee Gates je iznimno nesimpatični voditelj iznimno provokativnog TV showa 'Money Monster'. Kako i sam vodim emisiju, nadam se da ne vučete paralele. Nitko ga pretjerano ne voli (ali, što će s njim), osim producentice. I publike. Koja ga ne voli. Ali ga gleda. I sluša njegova predviđanja o burzi, tvrtkama i dionicama. Sve dok se ne dogodi klasično zamračenje u financijskom svijetu i neke zatomljene osobine počinju izlaziti na površinu. Mislim da je ovo i više nego solidna najava ovog prilično ambicioznog trilera Jodie Foster. I na njoj zapravo sve počinje i završava - žena nikako da ubode pravi kino hit ili naslov koji će ujediniti i publiku i kritiku. S tim da ako se zadržimo na ovome, definitivno nije riječ o lošem filmu već upravo suprotno.
A realisti bi rekli da je u kinima zaradio i više nego dvostruko od uloženog. No isto tako prizemno i realno - da tu nisu Clooney i Roberts, teško bi podbacio, naročito jer su bili na niskoj tarifi. Format filma uklopio se u trenutne holivudske tenzije i retro štih pa tako podsjeća na TV filmove osamdesetih. Što ima dvostruku liniju - diže ljestvicu kvalitete, ali i stvara nedostatak napetosti koje veliko platno mora nositi pa se Fosterica posvetila isključivo kronologiji i poruci same fabule. Čim vidite da su na samom sadržaju radila trojica scenarista - dobivate sličan dojam onomu glazbene industrije jer bi nekada za ovakav film bio potreban jedan dobar TV scenarist na punom radnom vremenu. I sam štih pomalo vuče na kultno izdanje, film 'Mreža'. Naravno, sve ostalo je drugačije ali poruka koketira. A to je ogroman teret.
Glumci su sve odradili po špagi. Scenaristi malo manje. Foster je pak u potpunosti predana zanatu, i zato je na njoj gotovo cijeli film. Po mom osjećaju, kao da joj nedostaje taj neki faktor 'X' - drži se udžbenika, orkestrira po PS-u, svi je bespogovorno slušaju. I kao nuspojava dobije se savršeno odsvirana skladba nekog drugoga, a gledatelji su došli pogledati nešto originalno. Naravno, i ovako se čovjek istinski može uživjeti, pobogu - svi uživamo u koncertima filharmonije. Ali za dodatni iskorak ipak trebate vlastiti hit. Dobili smo tako pompozni i ultimativni TV prijenos kojeg će budućnost nedvojbeno donijeti, 'pun kufer' radničke klase i famoznu 'eksponencijalnu prezasićenost'. Šteta što je istu ponio i film kojeg je pogodio nedostatak tenzije - kako tijekom radnje tako i po izlasku iz kina.
