Dok se dio domaće kritike polomio ne bi li nahvalio najnoviji film Woody Allena, mi ćemo ipak biti malo suzdržaniji. Premda su vremešnom redatelju europske godine rada doista donijele pravu stvaralačku renesansu te ga vratile u gornje redove pozitivnih kritika, ako ste pogledali Vicky Christina Barcelona, znat ćete da vam je okus 'Upoznat ćeš visokog, tamnog stranca' odnekud već poznat.
Dok prvi tek na sredini filma otkriva Allenovu poantu, drugi poantu ispucava ravno u gledatelja odmah na početku citirajući Shakespeareovog Macbetha – „da je život priča koju idiot priča, puna krika i bijesa a ne znači ništa“. Dakle, puno vike i buke oko ničega, oko ljudske gluposti. I to nije sve što ova dva filma čini gotovo istovjetnima samo s različitim akterima, oblik naracije je gotovo potpuno identičan. No, kao i svi Allenovi filmovi i ovaj ima originalne momente plemenitosti i zabavnosti. Ipak na prvo gledanje, pa čak i bez distance, ovaj film ne postiže punu veličinu filma koji nosi potpis Woody Allena. Što ga opet, posebno ako ste otvoreni obožavatelj njegovih radova, ne čini toliko lošim da ne bi bio barem donekle dobar film.
Opet će se Allen naslađivati sa naivnošću pa čak i stupidnošću svojih likova, opet će pokazati kako nitko od njih koliko god bio životno iskusan nije spreman na životne preokrete i opet će to biti popraćeno podsmjehom i suosjećajnošću gledatelja, promatrača priče koja ovaj puta prati dva para.
Kao i ranije u svojim filmovima, Allen i u ovoj priči ostavlja prostora za iskupljenje pojedinih likova, pa čak i za zadovoljavajući kraj. Ipak, sama srž Tamnog stranca nije ljudska glupost već konflikti koje ista izaziva, upravo zato Allen inteligentno gledatelju daje onaj sugestivni šekspirijanski naputak na početku filma. Promatrajte konflikte i vidjet ćete što je legendarni redatelj htio reći. Likovi su isprepleteni odnosima koji ih uzajamno čine mizernima, gotovo očajnima i ne vode ih nikud.
Cijelu recenziju pročitaj na www.magazin.moj-film.hr/02/ (stranica 32)
