Redateljski prvijenac, treba li reći - jedne od najpoznatijih glumica današnjice - Angeline Jolie U zemlji krvi i meda, za koji potpisuje i scenarij, pati, kao i većina prvih igranih filmova glumaca/režisera, čast izuzecima naravno, od ne baš tako dobro napisanog i koncipiranog scenarija. Ali, ideja filma da se kroz priču o ljubavi Srbina i muslimanke, koja je mogla biti u miru, i strahu/ljubavi (?) u ratu, prikažu sve strahote (silovanja, prebijanja, ubijanja) koje su doživjele bosanskohercegovačke žene je doista hvale vrijedan.
Jolie je kao ambasadorica UN-a svuda po svijetu razgovarala sa ženama žrtvama rata i uspjela je veoma zahtjevan slučaj kakav je tretiranje žena u ratu prenijeti na film. Iako priča gubi na logici u tužnom trećem činu ono što se osjeti u scenariju jest poprilična doza objektivizma (što je naravno i neizbježno s obzirom na porijeklo redateljice) i faktografskog prikazivanja agresije na Bosnu i Hercegovinu, što opet čini ovaj film više aktivističkim nego artističkim ostvarenjem. Likovi izgovaraju replike kojima daju podlogu, mada negdje i sasvim pogrešne, da li namjenski ili po uvjerenju, informacijama o stanju u BiH.
Ono što je također hvale vrijedno u filmu U zemlji krvi i meda jesu glumačke performanse. Krenuvši od Zane Marjanović koja je svaku izgovorenu repliku i gestu učinila svojom; Gorana Kostića koji je izvukao najbolje što je mogao iz svog lika; Rade Šerbedžije u ulozi koju je odigrao samo onako kako on, stari lisac, to zna; Branko Đurić, Feđa Štukan i Nikola Đuričko su svoje glumačko umijeće ispoljili onoliko koliko im je to redateljica, uz ne baš znatnu minutažu, i dozvolila, a upečatljive uloge su ostvarili Vanesa Glođo, Alma Terzić i Boris Ler.
U zemlji krvi i meda: Trailer
Kada je Angelina obznanila da će snimati film u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, načulo se da namjerava snimiti film o ljubavi između zatvorenice i njenog tamničara silovatelja te su iz udruženja "Žene žrtve rata" protestirali protiv snimanja i cijela stvar je dobila grandiozne proporcije i negativan publicitet. I umjesto da film bude sniman u Sarajevu i BiH, Angelina je odlučila da prebaci kompletnu produkciju u Budimpeštu, s tim da su neki dijelovi eksterijera snimani u Sarajevu i Varešu (Nakon zatvorene projekcije u Sarajevu za one koji su se i najviše protivili snimanju uslijedilo je odobravanje filma).
Ajla (Marjanović) i Danijel (Kostić) su započeli romansu u sami osvit rata koji je i prekinuo, a srest će se ponovo u ratu nakon što Ajlu dovedu u logor za žene kojim upravlja Danijel. On će, zaljubljen (?), Ajlu zaštiti od terora drugih vojnika kojim su izložene ostale žene u logoru, a ona će mu zauzvrat (?) grijati postelju i biti njegova draga (?). To se sve opet neće svidjeti njegovom ocu Nebojši (Šerbedžija), generalu srpske vojske, koji će sina pokušati uvjeriti da postupi onako kako se od njega očekuje.
Filmovi o ratu u BiH snimani iz perspektive stranaca, Welcome to Sarajevo Michaela Winterbottoma (Amerikanac kojeg glumi Woody Harellson pomahnitalo izlazi pred snajper negdje na sarajevskoj ulici i govori nešto u stilu: "Šta je, što sad ne pucaš?!"), The Hunting Party Richarda Sheparda (dvojica američkih novinara koje glume Richard Gere i Terrence Howard se odmetnu u lov na traženog srpskog ratnog zločinca), te masa drugih američkih filmova u kojima se samo ovlaš spomene rat u BiH, su se svaki na svoj način, neki više, neki manje, trudili da svijetu približe stanje u koje je od 1992. do 1995. zapala jedna od bivših jugoslovenskih republika.
Film U zemlji krvi i meda Angeline Jolie, kako je istaknuto na početku, služi više kao aktivistički pamflet nego umjetničko ostvarenje, iako se redateljici mora odati priznanje na samom pokušaju tretiranja jedne tako delikatne teme.
