Užasno mi je kada filmski kritičari postanu pretjerano pretenciozni pa počnu u filmovima vidjeti stvari koje ne vidi ni sam redatelj a kamo li scenaristi ili bilo tko drugi involviran u isti. Još teže mi pada kada tako nešto čini kritičar koji iza sebe ima redove i redove ispisanih kritika.
Miješati steampunk s drugim svjetskim ratom ili autocenzurirani lolicom mangu sa Quentinom Tarantinom i Robertom Rodruigezom je ravno apsurdu. Iako se mora priznati da je Tarantino u svom filmu Kill Bill unio ponešto elemenata manga, apsurdno je, kada se opisuje Sucker Punch, koji je očiti ripoff manga lolicona, referirati kroz Tarantinov film. Isto vrijedi za usporedbe s Roriguezom koji se ni kada udaljava od trash splattera ne libi proliti barem litru krvi. U Sucker Punchu Zacka Snydera, kada se nekom zabije nož u rame, uz vrat jedva da se zakrvi košulja. Drugim riječima, Sucker Punch ima krvi koliko i jedno malo aljkavije jutarnje brijanje, odnosno nema je dovoljno da bi ušao u klasu splatter trasha. Također je krajnje neozbiljno kada isti kritičar, koji inače objavljuje tekstove i u jednom jako ozbiljnom strukvnom izdanju, ispali da u ovom konkretnom filmu nema ni jedan pozitivan muški lik, kada se jedan provlači kroz ama baš svaki segment filma od zapleta pa do epiloga a igra ga glumački veteran Scott Glenn. Čini se da je potonji više slušao film nego zapravo gledao jer impresivno je pobrojao sve do posljednjeg benda čije se obrađene pjesme pojavljuju kroz soundtrack filma.
Sucker Punch – Babydoll
Akcijska fantazija koja nas vodi u živopisnu maštu djevojke kojoj svijet snova pruža bijeg od mračne stvarnosti. Nesputana granicama prostora i vremena, slobodna je krenuti kuda je vode misli, a njezine nevjerojatne avanture zamagljuju granice između stvarnosti i imaginacije.
Babydoll je zatočena, ali nije izgubila volju za životom. Odlučila se boriti za slobodu, pa poziva još četiri djevojke da udruže svoje vještine kako izbjegle zlu sudbinu i pobjegle od svojih tamničara. Babydoll predvodi djevojke u fantastičnim bitkama protiv samuraja, zmija, vojnika… s virtualnim oružjem na raspolaganju. Jedino ih uspjeh njihovog nevjerojatnog putovanja može osloboditi.
Zack Snyder, koji je publiku fakat osvojio Zorom živih mrtvaca, pokorio ekranizacijom stripa 300 - Bitka kod Termopila a potom i šarmirao animiranim sociološkim akcićem Legenda o čuvarima, u ovaj film je natrpao toliku gomilu filmskih žanrova i kulturalnih elemenata da gledatelj do sredine filma nije siguran kuda sve to vodi, a čak ni nakon kraja filma nije siguran čemu sve to.
Premda se Sucker Punch doista može doimati kao, citirati ću, „angažiran i kritički naglašen“ film a što bi se trebalo kakti odnositi na iluminaciju zapadnog društva pedesetih godina kada je lobotomiziranje „neposlušnih“ djevojaka bilo popularno u američkoj srednjoj klasi opterećenoj tektonskim pomacima moralnih vrijednosti uzrokovanih pojavom rock and rolla, spomenuti motiv s početka i raspleta filma je puko opravdanje za stvaranje ovakvog žanrovsko kulturalnog filmskog frapea koji na kraju ne ostavlja ama baš nikakav okus u ustima. Najnaglašeniji element filma su likovi totalno skinuti iz lolicon manga stripova, koji su katastrofalno odglumljeni uz katastrofalne dijaloge.
Glavni lik Baby Doll (Emily Browing) odmah po ulasku u instituciju u kojoj bi trebala biti lobotomizirana uočava predmete koji bi joj mogli pomoći kroz bijeg, a uočava ih i gledatelj kojem nakon toga preostaje jedino gledanje akcijskih avantura koje glavna junakinja zapravo zamišlja kako ne bi morala gledati stvarnost. Sva sreća, jer da nema akcijskih avantura u maniri arkadnih 3D igara ovom scenariju bi ostale minute bjesomučno loše dramatiziranih dijaloga. No iste su i boljka filma, jer Baby Doll maštane akcijske elemente filma vizualno vezuje isključivo uz ključne predmete kojih se mora domoći na kraju 'misije' ali nikako kroz stvarnu radnju oko nje a što je u suprotnosti s njenom cjelokupnom maštarijom u kojoj ona ludnicu doživljava kao burleskom paravanizirani bordel. Dok smo izlazili iz kino dvorane, prva misao koju sam podijelio s kolegama o ovom filmu bila je : Ovo je The Last Airbander samo s boljim efektima. And guess what? Nisam jedini koji je to rekao. Isto je rekao kritičar Orlando Sentinela.
Premda je film debelo oslonjen na lilocon mangu, ukoliko ste fan ovog stripovskog žanra, odbit će vas žestoka autocenzura koja izbjegava bilo kakav otvoreni oblik erotizma, a koji je u pravilu sastavni dio lolicona.
Koliko je daleko Snyder otišao autocenzuriranjem filma pokazuje činjenica da su scene Babydollinog plesa snimljene a gotovo potpuno izbačene iz filma. Jedna je ostavljena ali na kraju odjavne špice. Finalno, Sucker Punch je prije Snyderov pokušaj povratka u okvire filmskog stripa nego nekakav kritički statement upakiran u pop-kulturalni sadržaj.
Ocjena je: No go! 3,5/10
