Rumunjski "novi val" površan je pojam koji pod zajedničkim nazivnikom okuplja raznovrsne filmove i autore koji u posljednjih, već skoro, deset godina osvajaju nagrade na, uglavnom, europskim filmskim festivalima i to s osobitim uspjehom na tri najveća: u Cannesu, Veneciji i Berlinu. Ove je godine na potonjem, berlinskom festivalu, Grand prix osvojila Poza djeteta, film dosad manje poznatog redatelja Călina Petera Netzera, i time je proširena lista uspjeha tog dijela rumunjske (nekomercijalne) kinematografije koji zapravo ni ne uživa osobitu gledateljsku popularnost u matičnoj zemlji.
Poza djeteta portret je segmenta rumunjskog društva koji se, međutim, lako može smjestiti u kontekste drugih zemalja, jer govori o životnim previranjima koja se odvijaju iza univerzalnog crno-kronikaškog naslova "Sin utjecajne osobe bijesnom vožnjom ubio dijete".
Luminita Gheorghiu
Protagonist filma "utjecajna" je Cornelia (Luminita Gheorghiu), imućna arhitektica i scenografkinja, pripadnica lokalne elite s vrlo dobrim strukovnim i političkim vezama. Kada sazna da je njezin sin jedinac Barbu (Bogdan Dumitrache) skrivio prometnu nesreću u kojoj je stradao četrnaestogodišnji dječak, njegova majka bez imalo krzmanja poduzima početne mjere kako bi sinu olakšala suđenje ili ga čak i prije toga izbavila, bez obzira na njegovu krivicu. Pritom joj korumpirani sustav, od lokalne policije do potkupljivih svjedoka, manje-više ide na ruku. Pozicija u kojoj se nađe Cornelia na granicama je društvenog morala: dok njezin majčinski položaj generira instinktivne reakcije, društvena je privilegiranost okolnost koju ona beskompromisno koristi.
Poza djeteta: Trailer
U ovoj otpočetka izuzetno nabitoj emocionalnoj situaciji koja kod gledatelja automatizira oštru moralnu osudu, autori Poze djeteta ne upadaju u zamku jednostranog izlaganja iz pozicije optužujućeg koja poentira na amoralnosti policijskog ili pravosudnog sustava, niti centralno ne potenciraju konflikt u opreci pravda - korupcija, naglašavajući pritom klasnu nemoć obitelji žrtvi. To je često gledan scenarij rezerviran za američke odvjetničke serije. U ovome filmskom slučaju stvari se promatraju iz kompleksnijeg rakursa jer se glavni konflikti interioriziraju unutar obitelji počinitelja, s fokusom na odnosu majke i sina. I dok se najveća optužba za nepravdu prebacuje na okolinu, prometna nesreća je situacijski okidač za otvoreni sukob i ispovijedi unutar obitelji, čime se primarno ocrtavaju dva glavna lika: majka Cornelia i sin Barbu. To je sukob dva karakterna principa - ona je agresivna, direktna i nametljiva prema sinovljevoj privatnosti, dok se on sam definira kao negativna reakcija na nju: nesiguran, nekomunikativan, neodgovoran i reagira oštro samo iz inata prema njoj. S druge strane, koliko god se otpočetka gradi gledateljski antagonizam prema njezinom i sućut prema njegovom liku, ambivalentnost njihovih karaktera proširuje se svakom scenom i početni stav prema njima postaje teško održiv. Primjerice, ipak je Cornelia ta koja odlučno odlazi k obitelji poginulog, mada s početnom namjerom da ih omekša i možda odgovori od tužbe, i time se definira kao aktivno hrabra, naspram Barbuove paraliziranosti koja graniči s kukavičlukom.
Značajno je da se u filmu ne dolazi do trenutka suđenja, što je vrhunac napetosti koji drugi autori automatski koriste u filmovima slične tematike. Suđenje je u Pozi djeteta nepotrebno s obzirom da snažno ocrtani likovi dovoljno čvrsto održavaju razinu napetosti. Pritom, u besprijekornoj glumačkoj postavi, sjajna glavna glumica Luminita Gheorghiu uspijeva već svojom pojavom i dugim pogledima prenositi tjeskobnu atmosferu iz scene u scenu.
Očito je da je izuzetnost ovog filma izgrađena je već u samom scenariju koji priču vodi u minuciozno neočekivanim pravcima, dok kompleksnost karaktera raste sa svakim izvrsno raspisanim dijalogom. Pritom su najbolje dijaloške scene one između Cornelie i sporednih likova: svjedoka nesreće i Barbuove djevojke. U njima se nimalo ne okoliša te sporedni likovi dobivaju snažniju prisutnost i time se kontekst glavnih dodatno pojašnjava bez zapadanja u opće scenarističke rupe, poput stereotipnih psihologizacija.
U Pozi djeteta tako se ne docira se o razinama odgovornosti i pitanju društvene (ne)pravde, već se očitavaju reakcije precizno isprofiliranih likova u ekstremnoj situaciji, no svima nam dobro poznatim društvenim uvjetima i okruženju životne svakodnevice. To film zapravo čini gotovo romanesknom formom, u smislu da širi obzor realnosti događanja i načina na koje se društveni i osobni odnosi mogu oslikavati kroz njega. Valja istaknuti da je za to, uz redatelja Netzera koji je ko-scenarist, najviše zaslužan ponajbolji rumunjski scenarist Răzvan Rădulescu (Smrt gospodina Lazarescua; 4 mjeseca, 3 tjedna, 2 dana).
