Pomalo je neobično vidjeti Jima Carreya kako se vraća obiteljskom filmu a pomalo je i žalosno što to više nije ona maestralnost komike kakvu smo vidjeli u „Lašcu“ (1997). No, Carrey je onomad imao sreću da je gotovo samostalno nosio kompletan film dok ga je ovdje primoran dijeliti s prilično nezahvalnim likovima s kakvima se ponekad teško nositi. Čak ni u Ace Ventura nije morao toliko dijeliti platno sa životinjama koliko je to slučaj u ovom filmu. Istog ne čudi ovolika podijeljenost publike po pitanju ovog suštinski ležernog filma. Dok će dio publike biti odbijen imaginarnim šarmom otkačenih i karakterno obojanih i podijeljenih pingvina, dio će biti šarmiran upravo njima. Na Jimovu žalost, oba pola publike će pritom ignorirati Carreyevu izvedbu koja se ohladila negdje među stranicama transportnih frižidera te ostala u zaleđu cjelokupne slike.
The Big Picture
Film je zapravo adaptacija knjiškog klasika za djecu koji su napisali Richard i Florence Atwater u kojem je Gospodin Popper zapravo siromaško koji zavidno sanjari o svijetu bogatih i uspješnih do čega dolazi upravo preko pingvina. Netko mora da je svim silama htio isprostituirati zapravo plemenitu priču koja kao poantu nudi moralnu poruku prema kojoj je pogrešno životinje eksploatirati za šoubiznis da je Mr. Poppera dao izokrenuti naglavačke kako bi i ovoj "eksploatacijskoj" dao moralnu notu ne bi li ju smjestio na veliko platno a bez prevelike halabuke udruga za zaštitu životinja. Premda je s krajem filma očita dobra nakana, ista je vidljiva tek onima koji sveobuhvatno gledaju ovaj lakonotni film. Drugim riječima, scenaristički trojac Anders, Morris, Stern (Jednostavno savršena) solidno odradio prilagodbu priče današnjem vremenu (roman je napisan 30-tih godina 20-tog stoljeća), dijalozi ali dobar dio odnosa u filmu su na momente previše gnjecavi kao i, opet na momente, pretjerane uporabe štoseva sa životinjskim prdež-kenja forama što publici postane brzo zamorno. Gospodin Popper ovdje naoko žudi za poslovnim uspjehom, no, podsvjesno sanjari o obiteljskoj stabilnosti koju je izgubio bjesomučnom utrkom za apsolutnim uspjehom. Pingvine mu je poslao njegov otac istraživač, kojeg zbog stalnog lova za znanstvenom slavom nikad nije bilo doma što se kakti očito odrazilo i na njega samog kao odraslu osobu.
Dakle, film formata "posao vs. obiteljske vrednote" u kojem, pogađate, prevagu odnosi obitelj.
Skitnica i pingvini
Jedina stvarno hvale vrijedna autorska intervencija u ovom filmu je prizivanje Charlie Chaplina. Odnosno jedini način da se zadrži pingvine koncentriranima na jednom mjestu i bez da prave nered su hladnoća i filmovi legendarnog komičara. Onako brzinski raspoznaju se tri filma a dva sam sigurno raspoznao “O desno rame” (1918) i “Zlatna groznica” (1925), no, jedina izgledna poveznica između Chaplinovog Skitnice i Pingvina gospodina Poppera jest način hodanja.
Presuda
Pingvini gospodina Poppera nije potpuni promašaj od filma. I, svakako je bolji od nekih ranijih filmova u kojima je igrao Jim Carrey ali neće izazvati histeriju na kino blagajnama a niti će izazvati pomamu za pingvinima. Film je rađen s pravim pingvinima koji su kasnije digitalno dorađivani i zato prečesto na platnu izgledaju nerealno što dodatno umanjuje ukupni dojam o filmu.
4,5/10
