Svakim svojim novim filmskim ostvarenjem Clint Eastwood potvrđuje činjenicu da je jedan od najboljih živućih američkih filmskih redatelja. Njegov posljednji, svakako ne i zadnji film J. Edgar, u kojem se uhvatio u koštac sa biografijom jednog i jedinog Johna Edgara Hoovera, dugogodišnjeg ravnatelja FBI-a, djelo je koje pokriva vremenski period od preko 48 godina, koliko je Hoover radio kao ravnatelj FBI-a.
Ne bi se baš moglo reći da je Eastwood snimio klasični biografski film, mada se tako možda i čini. Fokus je na onim stvarima po kojima je Hoover najpoznatiji –prisluškivanja i tajni dosjei, i svakako njegov veliki doprinos u provođenju zakona čime se prvenstveno misli na inovacije u forenzici (premda ne daje puno svijetlo na njegovu seksualnu orijentaciju koja je u filmu samo nagoviještena, a ne toliko i eksponirana.)
J. Edgar: Trailer
Scenarij Dustina Lancea Blacka (nagrađen Oscarom za scenarij filma Milk) je nelinearan. Priča filma je koncipirana tako da pratimo 77-godišnjeg Hoovera (Leonardo DiCaprio) kako diktira svoje memoare raznim mladim agentima čime je ostavljena mogućnost za prikazivanje Hoovera kao ambicioznog mladića u svojim ranim dvadesetim kako se probija u hijerarhiji FBI-a i postaje njegov direktor. Scenarij tako ide od ključnih epizoda u njegovom životu koje su značajno utjecale na razvijanje njegovog viđenja svijeta i igrale ulogu u razvitku FBI-a. Od postratnog nasilja radikala u Americi koje je utjecalo na njegov antikomunistički stav i dugogodišnju opsesiju komunističkom prijetnjom unutar SAD-a, otmice djeteta Charlesa Lindbergha (Josh Lucas) i suđenja, do borbe protiv gangstera koji su u doba Velike depresije u Americi bili heroji u očima običnog američkog čovjeka; u filmu su prikazani i isječci iz poznatih gangsterskih filmova u kojima je glumio James Cagney, kako onih koji su glorificirali gangstere (Public Enemy) tako i onih ''protiv'' (G-Men). I svakako ono neizostavno, a to je Hooverova nadmoć nad državnicima (služio je kao direktor FBI-a za vrijeme osam predsjednika, uključujući Roosevelta i Kennedyja) koja se očitovala u njegovim tajnim dosjeima.
Promatrajući Hooverov odnos sa njegovim najbližim, posesivnom majkom koju je maestralno odglumila Judi Dench, osobnom tajnicom Helen Gandy (Naomi Watts), te njegovom desnom rukom Clydeom Tolsonom (Armie Hammer) dobivamo uvid u njegovu izmučenu psihu. Eastwoodovo baratanje Hooverovim i Tolsonovim odnosom kao i ostalim elementima priče podiže film na skali uobičajenog biografskog filma. U filmu postoji odlično montirana scena u kojoj pratimo Hoovera i Tolsona kako u dva različita vremena (stari i mladi) ulaze u lift, dok se u jednoj sobi hotela neki od agenata FBI-a sprema postaviti prisluškivače kojima će Hooveru osigurati inkriminirajući snimak Martina Luthera Kinga.
DiCaprijeva nevjerojatna glumačka sposobnost da uz pomoć uvjerljive kombinacije maske i perika (koja baš i nije postignuta sa likom Armija Hammera) odglumi Hoovera (ostaje upitan samo njegov naglasak) zaista je fascinantna. Direktor fotografije Tom Stern je sa izraženo tamnom fotografijom uspio prikazati prošlost jedne od značajnijih figura američke povijesti, a redatelj Clint Eastwood je u fokusu svog filma, sa lijepom minimalističkom glazbom koju je skladao za klavir, postavio Hoovera kao ljudsko biće i čovjeka, prije nego Hoovera kao javnu instituciju, što je on naposljetku i bio.
