Čajkovski na suvremenom meniju. Soundtrack koji replicira točno ono što Nina proživljava. Čajkovski u kojem se čuje zvuk razbijenog stakla. Zvuk balansa između dobra i zla gdje se do zla dolazi samouništenjem. Zvuk istinskog straha. Zvuk Crnog.
Psihologija. Umjetnost. Erotika. Borba.
Okruženje odrastanja sa samohranom majkom (Barbara Hershey) koja svoje neostvarene snove projicira kroz kćerin život rezultirao je pritiskom s kojim se Nina teško nosi. Suviše učestalo zadiranje u njezinu intimu stvara otpor, čak neku vrstu agresije. Nina ne samo da otkriva granice društva i vlastite granice; ona ih prelazi.
U baletu gdje bijelo i crno znače dobro i zlo, zlo znači biti najbolja plesačica.
Sve se balerine bore međusobno u nadi da će postati crni labud. No na tonskoj podlozi crnog ima mjesta samo za jednu. Najbolja plesačica nije nužno ona čiji će pokreti na publiku ostaviti najbolji dojam, nego ona koja je spremna osjećati se kao crni labud.
Bijeli labud zahtjeva nježni, graciozni pokret. Nina (Natalie Portman) je idealan labud jer sve oko nje odiše ženstvenošću; lice, tijelo, soba u kojoj živi, stav. Crno je potpuna suprotnost – zahtjeva žestinu i zlobu, strast i energiju. Jedna ih osoba mora objediniti, što je istovremeno i izazov i prijetnja i umijeće.
Tražeći svoju crnu stranu, Nina otkriva svijet kakav ranije nije poznavala.
Istražuje granice koje treba prijeći da bi se u nekoliko minuta na pozornici mogla transformirati iz bijelog u crno; granice se odnose na psihofizično zdravlje, seksualnost, poroke.Tražeći balans između dobra i zla, sama postaje vaga za potonje. Gubeći dodir sa stvarnošću, gubeći obitelj i prijatelje, a i vrijeme do izvedbe baleta, jedino što Nina dobiva su crna krila.
Glavna konkurencija za ulogu crnog labuda joj je Lily (Mila Kunis), koja je po svakoj logici bolji izbor, što Ninu još više potiče da promjeni logiku. Kriterij izbora najbolje ima više dimenzija; prelama li se talent preko trenerovih ruku? Prelama li se Ninina strast preko staklenog zvona u kojem je provela mladost? Balet kao savršenstvo koje teži još većem savršenstvu tjera izvođača da iznutra i izvana postane u potpunosti dijelom pokreta, a sve što radi se svodi na scenu.
Ovo je film od kojega je uistinu moguće protrnuti u više oblika; šokirati se, poistovjtiti se, ne suosjećati nego zaista osjećati. Neki ga nazivaju hororom. Ono što je ovdje sablasno zastrašujuće jest agonija koju entitet proživljava unutar sebe, svijet s kojim se suočava i posljedice koje konflikt sa vlastitim svijetom nosi.
Film Darrena Aranofskog (Rekvijem za snove, Pi, Hrvač) već je trailerima otvorio maštu i stavio publiku pred veliko iščekivanje. Redatelj sa sjajnim djelima iza sebe, zvučni glumački postav i detaljima bogat scenarij (Heyman, Heinz, McLaughlin) toliko su obećavali da je najlakše bilo razočarati. Međutim dogodilo se upravo suprotno. Iznenadio je više nego što se očekivalo. Pružio je gotovo sve – jedino što nedostaje su metafizički odgovori, no oni čine priču još utoliko boljom.
(I.I. / Moj Film Magazin)
