Agora je još jedan u nizu filmova koji dobivaju nezahvalan tretman u kino distributera. U naša kina stiže sa gotovo dvogodišnjim zakašnjenjem a ni termin puštanja u distribuciju mu nije bio baš najsretniji.
Dojmljiv povijesni spektakl, kroz kratki pregled života i smrti Hypatije jedne od posljednjih predkršćanskih filozofkinja, otvoreno kritizira društveni i religijski fanatizam te prijekorno podsjeća na manje poznat a tmuran period ranog kršćanstva koji i nije baš blistav a baca novo svjetlo na religiju naših očeva. Mnogi su upravo ovu pretencioznost shvatili pretjerano doslovno te su film Agora prozvali i pokudili zbog pozivanja na mržnju prema kršćanima ne uvidjevši pritom da su upravo takvi društveni kritičari glavna srž ove priče.
Religijski fanatizam i njegova isključivost naprosto ne dopuštaju nekakvo objektivno sagledavanje šire slike pa stoga niti ne čude, na sreću, tek rijetke otvorene kritike na ovaj film koji odlikuje solidna fotografija, nenametljiv CGI koji jedva da ćete osjetiti i zapravo solidna dramska priča bazirana na stvarnim povijesnim ličnostima.
Agora
Svojim naslovom i glavnim protagonistkinjom Hypatijom, film 'Agora' otvoreno poziva čovječanstvo na slobodu uma i razmišljanja bez nametanja mišljenja jer u drevnim grčkim polisima (gradovi-države) agora je predstavljala preteču današnjih trgova gdje su se građani okupljali i slobodno trgovali ali i otvoreno razmjenjivali mišljenja. Upravo je iz tog razloga priča o Hypatiji savršen predložak za poziv na slobodu razmišljanja. U prvom dijelu filma scenarij sažeto upoznaje gledatelja s likovima, njihovim razlikama i aktualnim društveno-političko religijskim različitostima u Aleskandriji i kojem je jedini manjak nekako prenagli preokret naoko mirne i isprepletene sredine religijskih različitosti. Tu se ovaj film španjolskog redateljsko-scenarističkog dvojca zakačio o zub ekstremnijih kritičara i zaradio negativne bodove zbog ostavljanja slike ranih kršćana kao kakvih fanatika koji su zapalili nemire rušenjem. No koliko je ta slika zapravo neistinita? Koliko je daleko od stvarnih povijesnih činjenica?
Hypatija i nije baš zahvalan lik za biografski film premda se podosta zna o njenom životu i radu kao predavačice filozofije i matematike koja je uglavnom poučavala Platonovu filozofiju. Ljudi kojima to naprosto nije od nekog životnog interesa nisu niti upoznati s njom, odnosno, nije dovoljno razvikana povijesna ličnost. To je i najvjerojatniji razlog zašto su se Alejandro Amenabar i Mateo Gil odlučili na balansiranje između prenošenja nekakvog kvazi povijesnog slijeda događaja tog vremenskog razdoblja i kvazi ljubavnog trokuta između Hypatije, njenog roba Davusa i studenta a kasnije prefekta Orestesa čija ju je naklonost i politički kukavičluk na kraju stajao i glave.
Kvazi
To i jeste jedini problem 'Agore'. To nepotpuno postavljanje temelja priče, ta nepotpunost nikad stvarno realiziranog ljubavnog trokuta i zapravo blijedo dočarani motivi njenog pogubljenja. Iako su s krajem filma potpuno jasni razlozi zbog kojih je redateljsko-scenaristički duo odlučio stvoriti ljubavni trokut ne bi li Hypatiji, barem filmski, podarili milosrdnu smrt. Iako film jasno pokazuje religijsku histeriju koja je tada vladala i koja je vjerojatno jedini istinski razlog ubojstva Hypatije, te koja nije daleko od istine, upravo je to ono što mnogi stroži kritičari zamjeraju ovom filmu, vremensku stisku koja je u srazu s stvarnim tijekom povijesti. Naprosto se nema što drugo zamjeriti ovom filmu. Glumci solidno dočaravaju likove koje igraju. Rachel Wizs u potpunosti pruža ženu opčinjenu znanošću, Hypatiju potpuno imunu na duhovno i oslonjenu isključivo na faktativno, društveno punu samopouzdanja kakvo može odlikovati samo utjecajne učitelje. Njoj nasuprot su rob Davus kojeg Max Minghella prikazuje kao mladića istovremeno izgubljenog u potrazi za identitetom te u opčinjenošću nedostižnom Hypatijom. I, odlični Oscar Isaac koji Orestesa odlično dočarava kao mrelca iz utjecajne obitelji, željnog društveno političkog uspjeha ali nedovoljno odlučnog i snažnog da ga i zadrži. Njima kao potpuna sociološka suprotnost su Ashraf Barhom u ulozi kršćanskog gorljivog aktiviste Ammoniusa i Sami Samir kao podozrivi i podmukli Patrijarh Cyril. Sam raspored likova jasno ocrtava izvornu nakanu Alejandra Amenabara a to je prikaz dva sukobljena svijeta. Onog slobodnog razmišljanja, otvorenog za propitkivanje postavljenih „istina“ i onog zatvorenog za bilo kakvo propitkivanje zapisanog kao „Riječ Božja“.
Povijesni spektakl
Je li 'Agora' povijesni spektakl? Teško je kod ovog filma jasno definirati granice povijesnog spektakla, biografske drame ili pak aktivističkog filma. Zbog naslova filma ali i zbog milosrdne smrti glavne tragičarke priče ostaje dojam da je redatelj ovaj film radio više iz nekakvih osobnih pobuda iz neke želje da prikaže ono drugo naličje kršćanstva koje je u svojim začecima otvoreno zatiralo svaki oblik slobodoumlja i real-filozofskog razmišljanja. Činjenica je da je Patrijarh Ćiril iz Alexandrije dao izgnati rane kršćane i židove. Kao što je i činjenica da je ubojstvo Hypatije prouzročilo masovan bijeg aleksandrijskih filozofa u Atenu gdje su mogli još neko vrijeme slobodno raditi. No, ne zadugo. Ni punih sto godina nakon njene smrti za čovječanstvo počelo je najnazadnije doba povijesti - Srednji vijek, a njegove začetke baš u najvećoj mjeri obilježili su ljudi poput patrijarha Aleksandrije. Nema ništa isuviše sporno u ovom filmu, čak je i odlično napravljen. Odlična kamera, odlična kostimografija, odlično osmišljeni i obrađeni likovi te solidno postavljene konture poante filma.
Ocjena: 8/10
