Ovogodišnji VFF je počeo s problemom, nestao je čovjek. I to ne bilo koji čovjek, nestao je član festivalskog tima zadužen za titlanje filmova. Trebao je biti s nama u sobi, međutim njegov krevet zjapio je prazan a time i suvišan u sobi hotela Lav. Od Vukovara do Zagreba je vjerojatno zabilježeno pedesetak poziva kojima je misija bila pokušati ustanoviti: GDJE JE NESTAO ČOVJEK?
Mnogi su pokušali nestati, međutim, prije ili kasnije su pronađeni. Najpoznatiji primjer novije Hrvatske povijesti je najpoznatiji bivši premijer vlade, čovjek koji je snagom volje uspio uvjeriti niz političkih i gospodarskih figura da krenu putem kriminala. Svi su se tog dana u Vukovaru okretali oko sebe postavljajući si međusobno pitanja je li tko vidi nestalog titlera filmova i tražeći u očima i riječima sugovornika trag koji bi ih mogao navesti na sumnju tko će biti slijedeći koji će nestati. Tko zna, možda je baš osoba s kojom tog trena razgovarate o nestanku titlera pala pod utjecaj njegovog akta i odlučila poći njegovim stopama (i stopama ex premijera) te netragom nestati. Dok sam razgovarao s Ivanom Perić, kolegicom zaduženom za službene press objave „Vukovara“nisam mogao ne primijetiti nervozu izazvanu nestalim titlerom. Hoće li sad festival biti stavljen na stand by? Hoće li ljudi pristati gledati filmove samo sa engleskim titlovima? Što će biti s filmovima koji nisu prevedeni? Hoće li sad nestati i Ivana Perić?
Projekcije na VFF-u
Zapravo, nisam trebao brinuti zbog Perićke. Imali su još jednu novinarku zaduženu za odnose s javnošću, Dianu Potočić poznatiju kao Dianu-Zekoipotočić tako da ako i Perićka krene za odbjeglim titlerom festival će imati nekog za prvu ruku. No, tada me sablaznila još gora misao. Što ako nestane Damir Rupčić - Rupa? Nestane li ključno vezivo svega što se događa na vukovarskom festivalu filma podunavskih zemalja nastat će prava rupa u organizaciji koja će u tako kratkom roku biti nemoguće popuniti. Sreli smo Rupu u predvorju, bio je van sebe. Uzbuđeno je mahao rukama i nije mogao vjerovati da im se tako nešto događa. Govori nam da je čovjeka (tittlera) pokušao tog dana kontaktirati preko sto puta i da ne zna više što učiniti. Filmovi kreću te večeri a oni nemaju osobu koja će omogućiti ljudima da komotno bez prevađanja u glavi uživaju u filmovima. Što ako Rupa zaista pukne i zbriše prvim vlakom za Zagreb? Hm, riječnim šlepom prema Crnom moru?
Damir Rupčić, producent VFF-a
Producent bugarskog filma „Tilt“ Borislav Chouchkov nije ni osjetio nestanak titlera dok me na terasi Dunavskih vrtova pokušavao uvjeriti da film zapravo nema tako loš završetak kako se to meni čini. Nema smisla u njegovim očima tražiti razloge za bijeg, čovjek je ovdje s razlogom. Njegov film dobro je prošao na blagajnama u Bugarskoj (150.000 gledatelja), holivudski stil produciranja filma naišao je na pozitivne kritike kod Amerikanaca. Što da ga ne pitchne i u Hrvatskoj? Na kraju je ipak nestao pod pritiskom 'tekućih' pitanja kojima smo ga zasipali. Kasnije su se, ali samo nakratko, okupljeni iz festivalske produkcije pitali – Gdje je nestao Chouchkov? Zapravo, nije nestao, samo se povukao u svoju sobu. Ujutro me ponovno pitao da li sam siguran da mi se kraj filma ne sviđa. Potvrdio sam, na što je samo slegnuo ramenima i ponudio mi poslati dramatičniji kraj filma kakav su isprva i snimili. Chouchkov se istog prijepodneva uputio prema odmaralištu na Crnom moru gdje ga je čekala obitelj i, ne, nije za sobom povukao Damira Rupića, ključnog čovjeka vukovarskog filmskog festivala.
Tilt:Trailer
Naslov popularne pjesme slavonskog rock barda postao je nekakav slogan, pozdrav kada nekog sretnete između projekcija filmova na festivalu. Direktor festivala, Igor Rakonić mi je na kraju festivala priznao da nisu još otkrili gdje je ali da se iskreno nada da je negdje gdje mu je daleko bolje nego što bi mu bilo u Vukovaru. Oni su se, kaže Rakonić, već nekako snašli, regrupirali snage i uspješno priveli festival do kraja. Na kraju čovjek nije nestao, samo se vjerojatno pritajio, nismo ga pronašli ali smo pronašli nešto drugo. Vukovarski filmski festival je, nakon onog u Puli, potvrdio da je redatelj Tomislav Radić pronašao univerzalan prikaz hrvatskog čovjeka. Mi smo srdačni, iznimno otvoreni ali tek nakon što nas otkriju s prstima u pekmezu i tada ćemo priznati sve naše frustracije, sve naše strahove i sve naše snove. Istovremeno smo konzervativno prezrivi prema tuđoj slobodi odabira osim kada je naša vlastita guzica u pitanju. Obiteljski i familijski smo nepoderivi iako sve te unutarnje veze prati i neopisiva količina jala. Po pitanju politike smo najpametniji na svijetu i o Europi znamo više i od samih Europljana. Nadam se da će Radićev film što skorije u kino distribuciju kako bi što veći broj Hrvata u njemu pronašao čovjeka, onog u sebi, onakvog kakav u svojoj suštini jest. Temperamentan, nepredvidiv, šaljiv i ironičan, najrjeđa kulturološka mješavina kakvu je nemoguće pronaći i u mega-gradovima svijeta…
Kotlovina: Trailer
