Ljubiteljima horor filma novozelandske horor komedije neće biti stran pojam. Unatoč tome što ta daleka zemlja godišnje izbaci relativno malen broj filmova, svakih nekoliko godina iznova iznenade s pokojim izvrsnim crnohumornim splatterom. Tradiciju niskobudžetnih splatter filmova započeo je famozni Peter Jackson (da, ONAJ Peter Jackson) koji je krajem osamdesetih i početkom devedesetih snimio tri kultna ostvarenja žanrovskog filma – 'Bad Taste' (1987.), 'Meet the Feebles' (1989.) i 'Braindead' (1992.). Osim njegovih klasika, tu su i 'Black Sheep' (2006.) Jonathana Kinga te filmovi novijeg datuma 'What We Do in the Shadows' (2014.) Taike Waititija i Jermainea Clementa te 'Housebound' (2014.) Gerarda Johnstonea. Najnovije novozelandsko ostvarenje, 'Deathgasm', sjajno se uklapa u novozelandsku tradiciju splatter filmova.
MOJA OCJENA >>> 7.5
'Deathgasm', debitantsko ostvarenje redatelja/scenarista Jasona Leija Howdena, kombinacija je splatter horora i satirične crne komedije, a poigrava se horor konvencijama i klišejima heavy metal supkulture. Glavni su protagonisti dvojica istinskih heavy metalaca, Brodie (Milo Cawthorne) i Zakk (James Blake), koji igrom slučaja od svojeg idola, propalog metal glazbenika Rikkija Daggersa (Stephen Ure), dobiju nekoliko listova papira na kojima se nalazi notni zapis tzv. "Crne himne". Brodie i Zakk, nesvjesni da je "Crna himna" ustvari ritual kojim se zaziva kralj demona Aeloth, pokušavaju pjesmu ugurati u repertoar svojeg benda Deathgasm. Nakon što ga tijekom jedne probe invociraju, Aeloth opsjeda stanovnike gradića i pretvara ih u nekakvu vrstu zombija, a Brodie i Zakk, zajedno s grupicom prijatelja, odjednom se nađu u potpuno kaotičnoj situaciji koju moraju pošto-poto zaustaviti.
Središnji su motivi Howdenova filma, kako smo već spomenuli, satiriziranje horor filmova i heavy metal supkulture. No, film nije kritika, već ironiziranje iz ljubavi – Howden izvrće stereotipe naglavačke kako bi prikazao istinske vrijednosti koje ta dva svijeta imaju. Dekonstruira heavy metal klišeje i pretvara ih u oružje glavnih likova te pokazuje da se ispod često kritizirane i nekonvencionalne vanjštine njegovih obožavatelja kriju stvarni ljudi koje, kao i sve ostale, muče stvarni problemi, a heavy metal glazba im pomaže da se s njima obračunaju. Howdenova režija ne nudi veliku originalnost ili inventivnost, ali pokazuje da se radi o vještom redatelju koji je konstantno zaigran, što se naročito osjeća u vizualnom stilu koji svakako dosta toga duguje legendarnim redateljima poput Sama Raimija te gorespomenutog Petera Jacksona.
Gluma je dosljedna i uvjerljiva, a dijalozi su dobro izvedeni iznimno duhoviti. Howden odlično motivira svoje likove, daje im kontekst i individualnost, zbog čega se gledatelj može lako povezati s njima. Brodie je tihi heavy metalac iz disfunkcionalne obitelji kojeg situacija prisiljava da se preseli kod ortodoksno kršćanske rodbine, njegov prijatelj Zakk moralno je devijantan tip i vrlo vjerojatno sociopat, a tu su još i ostatak ekipe koju čine dva šmokljana, Giles (Danuek Cresswekk) i Dion (Sam Berkley), te djevojka Medina (Kimberley Crossman) koja se uz Brodiejevu pomoć iz "dobre djevojke" transformira u "opaku heavy metalku". Na prvi pogled Howdenovi likovi i narativne tehnike kojima se služi kroz film mogu djelovati izlizano, no umotani u heavy metal ruho i s ironičnim odmakom, oni dobivaju na svježini.
Nadalje, 'Deathgasm' nije za svačiji želudac. Howden inspiraciju za izrazito krvave i odvratne prizore crpi iz spotova death metal bendova koji su nerijetko brutalniji od dobre većine svjetskih horor filmova, pa se u filmu mogu vidjeti brojne scene povezane s kasapljenjem tijela, povraćanjem, tjelesnim otvorima i sl. No, valja istaknuti, Howden brutalne prizore u svom filmu koristi isključivo zbog komičnog efekta, ne kako bi šokirao publiku.
Da ipak ne bi sve bilo besprijekorno, valja istaknuti i slabije strane filma. Naime, 'Deathgasmu' je glavna prednost ujedno i glavna mana. Pohvalna je činjenica da je Howden pronašao način da već klasični narativ o demonima, opsjednutim tijelima i zbunjenim protagonistima umota u nešto originalno (poput heavy metal supkulture), no ta ga originalnost ujedno i košta dijela publike jer ljudima koji se dosad nisu ozbiljnije susreli s metal glazbom neće biti jasne sve reference, niti će im film biti duhovit na jednak način kao onima koji jesu. Heavy metal klišeji s kojima se Howden poigrava podrazumijevaju poznavanje heavy metal glazbe i konvencija, pa je upitno koliko će 'Deathgasm' odgovarati široj publici. Njegovoj nepristupačnosti pomaže i činjenica da na trenutke uistinu teško pada na želudac.
Osim što je tematski limitiran, film se u drugoj polovici polako počinje umarati, sadržajno pada u kvaliteti i, iako se nikad ne reducira na razinu lošeg filma, gubi na efektnosti i zanimljivosti. Završetak je filma relativno originalan, ali nedovoljno efektan. Howdenov film ima prokletstvo pada u trećem činu i čini se kao da je redatelj u prvih sat vremena potrošio sve najbolje ideje, dok je lošije ostavio za kraj, kada je već prekasno da gledatelj odustane od filma.
S obzirom na to da se radi o debitantskom filmu, 'Deathgasm' je stvarno kvalitetan uradak koji svjedoči o talentu i sposobnosti njegova autora. Kada se prijeđe preko njegovih nedostataka i limitacija, ostaje zabavan i osvježavajuće film koji se može pogledati više puta. Ukoliko ste ljubitelj heavy metal glazbe 'Deathgasm' je sjajan način da se zabavite sat i pol vremena. Ukoliko niste, možda ćete postati nakon što ga pogledate.
