Melankolija Larsa Von Triera

Galerija fotografija

Univerzumski uvjetovana melankolija tišti današnjeg homo sapiensa. Univerzum je na izdisaju, skoro pa kao stara baba kojoj su ispali svi kolači pa prolazi bez da itko viče prošla baba s kolačima. Težak i surov, ukovitlan u mašineriju kapitalizma koji jede sve redom, današnji svijet je stvoren da iznese teški, sumorni celuloid kakvog nam donosi Danac Lars von Trier.

Von Trier je sljedbenik Dogme '95, čuvenog filmskog pravca koji ima poštivati brojna zanatska  pravila. No napustio je vremenom i formule i Dogmu 95, proleptirivši se iz začahurene gusjenice. Leptir kakav je postao, posijao je svijetom brojna remek djela od kojih izdvajam klasičan von Trierovski „Ples u tami“. Ujednačeniji je od „Lomaći valove“ u kojem doduše u ulozi mentalno zaostale supruge koja se kurva briljira Emily Watson. „Ples u tami“, taj teški mitralješki rafal filmske, svjetske boli, prati tužnu sudbu emigrantice Selme, sljepice koju tumači Bjork i senzacionalno otvara vrata von Trieru u filmska vrata Olimpa.

Kasniji film „Dogville“ je njegova vrlo uspjela stilska vježba u kojoj se igra sa raspoloženom Nicole Kidman, igra sa filmskim i kazališnim žanrom uprizorivši djelo unutar prostorije u kojoj ne postoje faktom stvari no su ispisane kredom, tek imenično pobrojane.

Stilska vježba itekako uspjela.

Von Triera avaj na prošlom Cannesu snađe tegobna sudba žrtvenog janjeta. Nešto se spetljao pa na predstavljanju svog novog filma „Melankolija“ tatrljao poluironično o nacizmu, upleo u čvor koji nije umio razriješiti niti klasičnom postzajebancijom. Istjerali ga s Azurne obale  a palmu dodijelili Terenceu Malicku, još jednom „čudaku“. Bio je u igri, skupa s Malickom i Dardennovima. U igri da ponovi uspjeh iz 2000. kada je istu Palmu dobio za film „Ples u tami“.

Progresivan i luckast on u novom  naslovu „Melankoliji“ govori o babi bez kolača. Nekoć u vrlom starom svijetu, prolazila je baba s kolačima. I postojale su te amazonske prašume, i tihi oceani i gusarski brodovi, i lijane, te divne lijane u prašumi. U današnjem svijetu bez kolača, sve je manje amazonskih prašuma i tihih oceana, bližimo se babi koja će na prezir svima bez kolača uzviknuti: neka jedu kolače.

Voila i dolazimo do Kirsten Dunst. Dunstova je prekaljena hollywoodska igračica, dijete koje je izvrsno odigralo vampiricu u Jordanovom „Intervju s vampirom“, gdje se ako me sjećanje ne vara navlačila lolitski perfidno sa Tomom Cruisom i Brad Pittom.

Slijede trome godine za Dunstovu, no solidne suradnje sa Sofijom Coppolom u „Samoubojstvu nevinih“ ( tragedija o sestrama Lisbon koje su sve redom počinile samoubojstvo iz bunta prestrogim roditeljima, sa izvrsnim klasik soundtrackom grupe Air) i „Mariji Antoinetti“ ( nešto lošija filmska storija o usamljenosti celebritija ovaj put austrijske carice čuvene po izjavi Neka jedu kolače). Iako se dvoji da li je Marija to usitinu rekla ili su stoljeća pridonijela gluposti izjave, mi stigosmo do kolača, Dunstove i „Melankolije“.

Dakle, Kristen Dunst, nekoć dijete glumica, danas je stasita blijeda žena,  glumica od kalibra, koja je više nego zasluženo odnijela doma nagradu za najbolju žensku ulogu na Cannesu. Uloga izmučene copywritterice koja zuri u propast kako svog personalnog tako i objektivnog okružujućeg svijeta, legla joj je kao najslađi Swarzwald kolač Mariji Antoinetti.

Melankolija: Trailer

„Melankolija“ je film sastavljen iz dvije cjeline. Prva je cjelina posvećena svadbi Dunstine junakinje Justine, koja se odvija na raskošnom ladanju, uz svesrednu asistenciju njezine požrtvovne sestre ( igra ju nedovoljno uštimana Gainsbourg Charlotte) i svesrdnu nepomoć loše i bitchy majke kao i svojeglavog oca. Justine je uspješna u poslu i ljubavi, no duboko ogrezla u svjetski spleen, melanoklična do ibera, klinički deperesivna. Drugi dio filma posvećuje se njezinoj sestri Claire i kataklizmi. Kako je god Justine melankolična, tako je isto melankolična i Zemlja koju treba udariti drugi planet i donijeti opću kataklizmu.

U iščekivanju kataklizme brojčano se predviđaju mogućnosti za opstanak ili propast planeta. Scene u kojima Gainsbourgova ručno napravljenom spravom promatra veličinu planeta koji se udaljava ili približava Zemlji, napetije je od ikakvog košarkaškog doigravanja iako znamo jer nam je ukazano na početku da će Zemlja biti slištena lopovskim planetom.

Film koji istinski ježi, Dunstova koja je creepy as hell, vrsna fotografija i stilska bravuroza kolorita i gledateljevog uzdaha, to je „Melanoklija“. Uzgred „Melanoklija“ je ime planeta koji udara Zemlju. I moram se vratiti na kolače,. Nekoć Zemlja je bila nevina kao Lisbonove djevojčice u „Samoubojstvu nevinih“.

U „Melankoliji“ pak Zemlja personificirana Dunstovom, kašljava je i umorna gospođa u kojoj postoji to da čovjek u odijelu šalje jedan mail dnevno za 20 000 dolara mjesečno  i postoji to da mališan u pripizdini kroji patike cijeli dan za pola istog dolara mjesečno. Banalno kako zvuči, živa je to istina. Jer istina je uvijek banalna kao portret Marije Antoinette kakvom nam je danas predstavljaju udžbenici. Na  Kirsten Dunst treba računati u budućnosti, jer je kalibar. Scena u kojoj junaci filma sjede okruženi u krug držeći se za ruke pred golemim planetom netom prije buma,  jednog dana će , kad već Zemlja bude gospođa koja iskašljava krv, ( šta ja znam negdje 2043.) biti klasik scena ravna onoj majmuna razbijača u Kubrickovoj Odiseji..

Von Trieru care!

filmomanija continental film recenzija Lars Von Trier Melankolija Melancholia Ivana Perić