Jack & Jill - francusko-američka romansa

Galerija fotografija

AUTOR: TOMISLAV PECAK
OCJENA: 6/10

Romantični ste? Pišete pisma, porukice, knjige ili jednostavno uživate u filmovima? Kakogod, sigurni smo da dobar dio čitateljstva obožava romantične komedije. Mi smo tako odgledali najavljivanu romansu J&J.

I što možemo reći?!? Puno toga i ništa. U prvom redu pokušajmo stvari pogledati sa strane laika, koji su tek usput naletjeli na kakav trailer, reklamu ili plakat. Lice simpatične zamišljene djevojke prodornih plavih očiju i natpis roza boje, kojeg doduše razumiju oni koji znaju francuski jezik i nisu nešto što će vas oboriti s nogu i privući, ali u poplavi grafički efektnih postera i plakata spadaju u kategoriju onih koji vam se uvuku u oko svojom decentnošću i simpatičnošću.

Ipak, djevojka navaljuje, čuli ste za film i odlučili ste ga pogledati. I tu imamo prvi naputak: ukoliko već naviknuti na „štih“ koji nose američke romantične komedije: red smijeha, red sladunjavosti, red smijeha, pa ponovno sladunjavost, nakon kojeg dolazi zaplet u kojem on ili ona počinju doživljavaju jedno drugog, pa ponovno red smijeha, sudbonosan „EUREKA“ trenutak, duhovita kulminacija, sladunjavi rasplet i „živjeli su dugo i sretno“ kraj, ovaj film nije za vas. Zašto?

Upravo zato jer ozračje koje film ima poprilično podsjeća na već odgledano u filmu „Two Days in Paris“ iz 2007., a isto za puno shvaćanje filma traži da ste barem malčice romantični, ako ne i prava romantična duša, kojoj je za slom dovoljno da vidi dvoje mladih kako se nježno vode za ruke ulicom. Nakon što odgledate film, teško se oteti dojmu da isti i nije rađen sa namjerom da zaokupi široki krug kino gledatelja, nego više da dočara kako je u današnjem svijetu stranaca i multimedije romantika uistinu rijetka pojava. Barem ona kolosalnih razmjera.

Dakle da ponovimo, ukoliko imate problema sa gledanjem američkih romantičnih komedija (protiv kojih dapače nemamo ništa), i koje su, ma koliko mi šutjeli o tome i najvećim machistima među nama ugodno opuštanje s vremena na vrijeme, „Every Jack has a Jill“ nećete provariti nikako. Obožavate romantiku baziranu na konceptu srodnih duša, gdje osobu prihvatite i zavolite mnogo prije no što ju uopće i upoznate face 2 face. Film je za vas i trk u kino!

I prije no što nastavimo, da razjasnimo jednu stvar, ne tražite Jill u fimu, jer ona ne postoji; radnja se vrti oko ekscentrične i samotne Chloé, novinarke koja živi u zgradi uz svoje energične susjede, a život joj je sveden na posao, kompromise sa kolegama, prisluškivanje svađa susjeda i više-manje „Pulp Fiction“ analize i tračeve sa svojim kolegama iz videoteke. Samački i depresivan život se mijenja nakon što po službenoj dužnosti mora otići iz grada. I to je događaj koji će joj promijeniti život. Sve počinje nakon što povratka kući, a kompanija sa kojom je putovala isporučuje joj krivi kovčeg, koji je ključ čitave priče. Isti je prilikom svog dolaska u Pariz izgubio Jack, Amerikanac koji je slučajno osvojio putovanje na nagradnoj igri. Nesretnika, je neposredno prije dolaska u Pariz ostavila djevojka, a putovanje je trebalo biti romantično iznenađenje, na koje ista i nije najbolje odreagirala. Pogađate, pogođen (ne i shrvan), programer Jack odlazi sam na putovanje.

I tu se vraćamo na kovčeg, koji završava u Chloéinom stanu i kojega ista, pogađate, otvara. Pretražujući stvari, pokušava shvatiti o kakvom se čovjeku radi, a pronalazeći sitnice, poput omiljene joj knjige, majici i slično, polako prihvaća stranca kao čovjeka kojeg je čitav život čekala. E, upravo na ovom djelu romantičnost gledatelja dolazi na kušnju, okej, knjiga koju volite, ali biste li vi oblačili stvari iz kovčega koji dolazi od bogzna kuda? Ili približavali nos ulošcima za cipele, koje ste pronašli u istom. Svaka čast sluđenosti i romansi, ali moramo reći jedno: DON'T THINK SO!!!

Jack pak za to vrijeme kao tipični izgubljeni Amerikanac prolazi kroz niz više-manje komičnih sukoba sa osobljem i vlasnikom hotela u kojem je odsjeo i očajnički pokušava pronaći kovčeg. Usput nabasa na pomalo otkačenog škota, koji je na obiteljskom izletu sa svojom devastiranom obitelji, te mu nakon par „pijanih“ savjeta na koncu i pomaže da se koliko toliko vrati osmjeh na lica familije.

I tu se konačno, nakon 50-tak odgledanih minuta filma i iščekivanja susreta Chloé i Jacka (vjerujte broj slučajnih mimoilaženja ja gotovo iritantan) kovčeg vraća u ruke pravom vlasniku, koji se vraća u Ameriku, gdje ga očekuje bivša djevojka. Na prvi pogled neočekivani zaokret, no nakon što nabasa na fotografije, koje  je pogađate Jackovom kamerom napravila Chloé, bivša postaje još više bivša (ili bivšija)...

Zaintrigirani Jack, se gotovo opsesivno počinje baviti analizom fotografija, te se ponovno odlučan da je pronađe vraća u Pariz. I ponovno mimoilaženja (fck, op.a.), ponovno niz slučajnosti i na koncu pada prvi susret. Zbunjeni i puni očekivanja provedu noć zajedno i taman kad sve poprimi okus onog „to je to“ romantičnog okruženja, Chloé saznaje kako je Jack u kovčegu sasvim slučajno imao njenu omiljenu knjigu. I odustaje?

Ponovno i još manje pogođen (ne i shrvan) Jack odlazi natrag u Ameriku, i tu već počinjete razmišljati o kuri „Prozaca“, jer je nevjerojatno da čitavi film očekujete „ONO NEŠTO“, a to se ne događa. Naposljetku Chloé dolazi u Ameriku, pronalazi Jacka i u svoj uobičajenosti i dosadnosti života, shvaća da ga je možda lakše provesti uz nekog sa kime ti se stalno smije, sa kime možeš uživati u sitnim veseljima i tko je jednostavno tu…

I za to joj treba 88 minuta. Nevjerojatno.

Inače, veliki minus je dinamika filma, koja bez obzira na kvalitetu koje ostvarenje u dubini poruke današnjice pokušava provući uistinu iritantna, jer na momente imate dojam kao de gledate usporenu snimku, a ne film.

Basically dobar dio ljudi i publike, posebice samaca je ukoliko posjeduje imalo intuitivnu mogućnost zaključivanja i razmišljanja itekako svjestan poruke koju film provlači… Sitnice su vrlo bitne, i ma koliko male i nezamjetne izgledale na prvi pogled, ključ su ljubavi. I pritom gotovo da uopće nije bitno tko izgleda kako…

Pohvalu i vrlo visoku ocjenu film dobiva prvenstveno zbog kadrova i scena, koje su grafički oblikovane gotovo kao niz sekvenci kakvog nenametljivog promo materijala i fotografija i zaista su sa strane gledišta fotografa, designera ili arhitekta uistinu odlično napravljene. Minimalistički design, nenametljiva rasvjeta, kadriranje, vrlo se dobro uklapa u ukupni tonalitet i dinamiku filma, a u isto se uklapa soundtrack uz par hitova, koje svakodnevno možete čuti i na našim radio postajama.

Za kraj da spomenemo i još jedan podatak. Film dolazi u nezavisnoj francusko-kanadskoj produkciji, za režiju je zadužena Jennifer Devoldère, a glavne uloge tumače Mélanie Laurent, odnosno Justin Bartha.

Na posljetku, ukoliko ste ROMANTIČARKA ili ROMANTIK u punom smislu riječi, ne smetaju vas neblještavi i naslovi odrađeni kao iz kalupa, ovo je film za vas, te ga toplo preporučamo. No, ako ste pak zahvaćeni sindromom američkih romantičnih komedija, možda je bolje da zaobiđete naslov, jer bi vas i mogao i razočarati. Kompletni dojam filma ipak stane u jednu rečenicu: fabula je nadmašila i zasjenila formu i osim iritantno spore dinamike, nemamo osobitih zamjerki. Čak i nakon što nismo našli Jill!

Justin Bartha Every Jack has a Jill Jack And Jill Mélanie Laurent Valérie Benguigui Billy Boyd Maurice Bénichou Jennifer Devoldère Jack i Jill