Gledali smo: Templar

Galerija fotografija

Kad Purefoy ide u križare Danci (Mađari) pucaju popola što ne čudi jer zadnje što je snimao redatelj Jonathan English bio je fantasy trash „Minotaur“ iz 2006., hororac koji kritika nije ni primijetila dok ga je publika sasjekla.

„Templar“ nas vraća u 13. stoljeće, iznimno nasilno vrijeme srednjovjekovne Engleske, kad se nekoliko hrabrih vitezova, protiv svih izgleda borilo za spas zemlje od megalomanskog i krvi žednog kralja. Razarajuća bitka za Rochester istinita ( i podosta nabildana redateljskom maštom ) je priča o časti i krvoproliću, čije su stranice istrgnute iz povijesti. Znači, glavni likovi i motiv priče su pretvoreni u nešto sporedno a kao glavni akter jedne povijesne epizode ponuđen je vitez templar, koji je trebao biti pušten s dužnosti zaštitnika Crkve.

Britansko-Američko- Njemačka koprodukcija od 25 milijuna dolara na kino platna donosi niz suprotnosti koje kod gledatelja stvaraju sinergiju negativnih osjećaja gledatelja i uništavaju bilo kakvu nadu da će europljani u skorašnje vrijeme snimiti povijesni spektakl koji će nadići one što dolaze s one strane Atlantika.

Uopće je nejasno tko je bio toliko lud da Jonathanu Englishu dade u ruke 25 milijuna dolara za plošni scenarij s osjetljivom povijesnom temom koja u sebi sadrži spomen dokumenta (Magna Carta) koji se i danas primjenjuje kao pravno mjerilo.

No, plošan scenarij bi čak i bio podnošljiv da nije napunjen gomilom nepotrebnih kvazi-značajnih dijaloština koje na momente više ostavljaju dojam groteske nego ozbiljne konverzacije likova. English se pri pisanju i snimanju svoje krvopijske povijesne krivotvorine nije libio čak ni holivudskih tehnika preuveličavanja, mitomanije stvarnih povijesnih činjenica ne bi li opsadu rochesterske utvrde približio američkom mitu bitke kod Alama. Tako utvrdu Rochester protiv Johnove vojske danskih plaćenika, umjesto stotinjak pobunjenika, brani njih dvadesetak. Englishu se doduše može priznati da je srednjovjekovnu Englesku prikazao uvjerljivije od Ridleya Scotta u svom kino hitu Robin Hood. Dok je Scottova Engleska niz ljupkih slikopisa pitoreksnog i vječnim suncem okupanog krajobraza, Englishova Engleska je blatna i vlažna ali i pusta, prepusta. Prikazujući jednu od krucijalnih opsada trinaestog stoljeća English je, valjda u želji da skreše troškove dodatnih statista utvrdu Rochester smjestio usred ničeg i iz priče izbacio rochestersku katedralu čime je izbacio upravo najplodonosniji izvor onog što spominje na kraju samog filma, blago koje je Kralj John pomažnjavao tijekom svoje ratne kampanje protiv baruna koji su ga natjerali da sastavi Magna Cartu (povelju sloboda).

Bilo bi lijepo da su mitomanija i plošan scenarij, kao i plošni likovi jedina manjkavost Englishovog oklopljenog Templara. English, uz odličan glumački postav ima na raspolaganju i solidnog kamermana Davida Eggbya, čije dugogodišnje umijeće snimanja prosipa na živčano kadriranje scena borbi koje više zamaraju oči nego što stvaraju dojam nečeg napetog. Opet, ni to nije ono najgore kod kamere Englishovog filma jer dobar dio scena je snimljen i montiran u maniri malo skupljeg dokumentarnog filma iz produkcije VIASAT History tako da se gledatelj u trenutku pita nije li ovo mogao pogledati i na popularnom tematskom TV kanalu.

Efekti su na momente impresivni, CGI je korišten kako bi se stvorila autentična srednjovjekovna ratna atmosfera te su same bitke krcate razaranjem objekata. Onim dobrim elementima efekata, opet postoji krajnje negativna suprotnost u kojoj redatelj prizore rezanja i sakaćenja prikazuje u maniri filmskog trasha. „Templar“ je krcat scenama koje više dolikuju splatteru nego kakvom povijesnom slikokazu što bi ovaj film u konačnici i trebao biti. Najbolnija od svih je kada razjareni templar ogromnim mačem s dvostrukom drškom (kakva nije karakteristična za trinaesto stoljeće) presijeca jednog 'negativca' skoro pa na pola. Teško je dokučiti što je „pisac time htio reći“ jer za svoju priču koristi stvarne povijesne likove i stvaran tijek (iskrivljene) povijesti. Vjerojatno tim potocima krvi niti nije imao nakanu išta iskazati, osim možda privući pažnju ljubitelja filmskog krvoprolića.

Glumački postav je impresivan, templara, naslovni lik imena Marshal igra James Purefoy, koji ovdje ima zadatak samo šutjeti i prolijevati krv. Koja šteta za tako vrsnog glumca. Stvarne povijesne figure ove priče igraju Brian Cox u ulozi pravičnog baruna Albanya, Derek Jacobi kao Lord Conrhill vlastelin utvrde Rochester, Charles Dance u diskretnoj ulozi kardinala Landona i jedini čija se glumačka kvaliteta u ovom filmu uspjela ispoljiti, Paul Giamatti u ulozi Kralja Johna (Ivana Bez Zemlje).

Giamatti (Stranputice, American Splendor, Cindarella Man, Barney's Version ), je vjerojatno pravovremeno osjetio ispraznost scenarija i redateljsku odsutnost, te je svog Kralja Johna pretvorio u jedinu smislenu figuru ovog filma. Karakterizacija Kralja Johna kroz glumu Paula Giamattia na trenutak čak dovodi do razumijevanja, vjerojatno, najomraženije persone engleske ( uz Hitlera i filmske vizure) povijesti. Zahvaljujući njegovoj interpretaciji kraljevske glave bez stvarne krune, zapletene u oprečnim političkim ugovorima sa Crkvom i plemstvom, laički promatrač povijesti čak može suosjećati s tim krvolokom, shvatiti njegovu poziciju iz koje se može iskobeljati samo oštricom mača i brutalnom pljačkom vlastitog puka.

Mora li europski povijesni spektakl tonuti u mitomanski stil lažiranja impresivnih povijesnih epizoda karakterističan isključivo za Hollywood kako bi ih prikazao impresivnijima no što već jesu? Moraju li impresivni povijesni likovi biti u sjeni onih koji su zamišljeni u glavama redatelja čija je ambicija jača od stvarne sposobnosti kreiranja priče kakva dolikuje temi kojom se u datom trenutku bave? Umjesto da priču koncentrira oko glavnih aktera tog povijesnog momenta, te, umjesto da se pozabavi dubljom karakterizacijom tih likova, Jonathan English je previše razmišljao o tome koliko će litara lažne krvi proliti i koliko će zidina razrušiti. Imao je na raspolaganju jednu od fascinantnijih epizoda povijesti, čije posljedice osjećamo još danas, a on je to sprčkao na film koji više miriše na splatter nego na povijesni spektakl. 'Templar' izgleda impresivno kao akcić ispunjen litrama prolivene krvi, ali jadno kao film napunjen tolikim vrsnim glumcima. Za ono što je prikazao, Jonathan English mogao je angažirati i potpune anonimuse.

Cinestar kino recenzija Jason Flemyng Kate Mara Brian Cox Paul Giamatti james purefoy Charles Dance Jamie Foreman Mackenzie Crook Derek Jacobi Vladimir Kulich Guy Siner Steffan Rhodri Daniel O'Meara Bree Condon Aneurin Barnard Jonathan English ironclad