Gledali smo: Strava u ulici brijestova (2010)

Galerija fotografija

AUTOR: MLADEN ŠAGOVAC

Na žalost, s prvim scenama remakea Strave u ulici brijestova probudio sam se u noćnoj mori u kojoj Jackie Earle Haley nikada neće moći nadomjestiti virtuoznost Roberta Englunda u rukavicama Freda Kruegera. 

Sve je tu, višestruko isprobani recept za vrhunski horror. Naslov koji se svakome ureže u pamćenje i glavni negativac koji bi pojavom zaista trebao izazivati stravu i užas u glavi promatrača. Ne mogu reći da je režiser Samuel Bayer napravio loš posao, dapače. Režija vrhunski odrađuje ono što je dobila na stol, loš scenario.

Šok terapija vs. moderna reklama

Šok terapijom, Bayer naglim scenama od samog početka filma testira živce gledatelja i u tome uspijeva. Neki su iz dvorane izašli nakon nepunih 15 minuta Strave u ulici brijestova.
Iako je nova priča gotovo potpuna prepiska originala, scenaristi Strick i Heisserer su je uspjeli učiniti tankom i na trenutke besmislenom. Dok gledate original iz 1984, ne pada vam na pamet posumnjati u moći stravičnog Freddya da ubija kroz snove. Ovdje pitanja pljušte na sve strane onoga časa kada sve maske tame popadaju a umjesto Freddya na platnu prepoznate Edwarda Blakea/Rorschach iz Čuvara i to ne zato jer Earle Haley nije neki vrhunski glumac, nego jer maska na trenutke neodoljivo asocira na onu krpenu Rorschacha. 

Osim scenarija, tu je Jackiev digitalizirani glas koji Freddya više čini kao naratorom modernih radijskih i televizijskih reklama nego monstruoznim progoniteljem teenagera koji ih kasapi na desetke različitih maštovitih načina. Kada prizovete Freddyev glas koji je 1984. proizvodio Englund u izvorniku, čak je na neki morbidan način bio zabavan, provokativan. Jackie Earle Haley to naprosto nema, u njegovom glasu nema strave i užasa. Više djeluje kao da najavljuje Noć gutača reklama, nego kako će koga ubiti.
I nije samo glas, ni način na koji je mimikom dočarao Freddy Kreugera nije zadovoljavajuć. 1984. godine Freddy je ubijao gotovo plesnim korakom, kretnje su bile bahate, opuštene. Da tako kažem, poletne pa čak i koreografirane. Freddy koji je kao filmski lik bio svojevrsna institucija horror filma osamdesetih, ovim filmom je degradiran. Sve ono što je kod Freddya fasciniralo publiku osamdesetih mu je uskraćeno a na monstruoznost mu je nadodana još i pedofilija koja vjerojatno predstavlja monstrume modernog doba. 

Kao i uvijek, producenti su krivi za sve

Izravnim krivcem za ovakvo narušavanje do sada neupitno stravičnog ugleda franšize o ubojitom snoviđenju Freddyu Kreugeru, smatram producenta Michaela Baya koji je čuvajući novac za specijalne efekte i CGI štedio na scenaristima i glumcima. Očito se Bay ponešen modernim horrorcima koji vizualnu šok-terapiju stavljaju ispred radnju, dijaloge i glumce srozavaju na razinu sapunica. I doista, uvjerljiviju glumu vjerovali ili ne vidjet će te čak i u domaćim sapunicama.

Unatoč nikad do sad doživljenoj buci iznenadnih scena komadanja i ubijanja, cijelo vrijeme ponavljao sam mantru koja prati franšizu Strave u ulici brijestova - Ne smijem zaspati, ne smijem zaspati. 

Film spašava upravo Samuel Byer koji svojom režijom što je više moguće krpa nedostatke scenarija i odlično proizvodi iznenadne prizore strave i užasa koji, velim, ispunjavaju film od prve do zadnje minute. Želite li nekome zapapriti snove, svakako ćete ga uputiti da pogleda film koji obiluje brutalnim scenama ubijanja koje se događaju jednako brutalno iznenadno da će se neki i prije petnaeste minute Strave u ulici brijestova, uputiti prema izlazu iz kino dvorane. 

Ukoliko ste gledali original, nemojte se sablažnjavati ovim brutalno loše prekopiranim scenarijem. 

Michael Bay Strava u ulici brijestova Freddy Krueger Samuel Bayer Nightmare on Elm Street