Gledali smo: Ljudi u crnom 3

Galerija fotografija

"Postajem prestar za ovo..." reče Agent J u jednom dijelu filma. I reče istinu... Will Smith postao je prestar, prešabloniziran i previše predvidiv za ovaj film. Njegovi Fresh Prince štosevi verbalnog nadmudrivanja odavno su postali passé. Isto vrijedi za raspucavanje raznih vanzemaljaca pucaljkama od kojih se raspuknu kao baloni punjeni želatinom. Ljudi u crnom 3D donosi rijetke trenutke istinskog smijeha. Tri ili četiri momenta u filmu bi se dalo izdvojiti kao izrazito smiješni. Sve ostalo je mlako i izlizano, uključujući Tommy Lee Jonesa koji je takoreći odtehnicirao svoj dio filma (radim da odradim). Kad već pomislite da ne može gore od toga, Barry Sonnefeld i njegov scenaristički tim vam donose prenaglašeno sladunjav film s naglaskom na previše sladunjav sporedni lik koji previše sladunjavo doživljava ljudsku rasu.

I dok su se snimali nastavci filmova samo kako bi se dodatno namlatilo novaca na franšizama je bilo dovoljno razočaravajuće, ali čini se da ovo digitalno vrijeme donosi novu dimenziju producentske perverzije s onkraj Atlantskog oceana. U Hollywoodu kao da je zavladao neki trend među producentima da snimaju treće nastavke samo kako bi na plakatu mogli ukomponirati tehnički dodatak 3D i naslov filma (Step Up 3D itd.). Premda je Battleship vjerojatno najgori recentni film o vanzemaljcima, za razliku od Ljudi u crnom 3D bar donosi neka nova vanzemaljska naoružanja. Ali opet, toliko je loš da Ljudi u crnom 3D donekle popravljaju gorčinu u ustima koja ostaje iza još jednog filma o „našim (američkim) momcima“ u borbi protiv zlih vanzemaljaca.

Ljudi u crnom 3D: Trailer

Dakle, nije baš sve toliko crno kod trećeg izdanja filma popularno skraćenog naziva MiB. A što je onda dobro? Da bi se ovo objasnilo potreban je prvo sinopsis...

Agent J (Will Smith) i agent K (Tommy Lee Jones) ponovno su u akciji (ajme veselja)! Nakon što svijetu zaprijeti opaki izvanzemaljac (not again), agent J mora se vratiti kroz vrijeme sve u 1969. godinu gdje se sastaje s mladim agentom K-om (Josh Brolin). Njih dvojica zajedno kreću u borbu protiv Borisa (Jemaine Clement), neprijateljski nastrojenog izvanzemaljca (yes, again...), kako bi ga spriječili da uništi Zemlju u budućnosti... Kao i prethodna dva filmska hita (drugi i nije bio baš neki hit) i ovaj je režirao Barry Sonnenfeld, a uz Will Smitha, Tommy Lee Jonesa ovaj puta su tu i Josh Brolin, Emma Thompson, Bill Hader itd.

Budućnost, prošlost, pa vraćanje na par sekundi u jako blisku prošlost da bi se tog trena riješio problem jako bliske budućnosti je koncept potpuno maznut iz megasuperuberhit franšize Povratak u budućnost Roberta Zemeckisa. I to baš maznut, očigledno vidljivo apsolutno maznut uz male preinake gdje dolazimo do prvog plusa ovog filma. Mladog Agenta K-a (onog iz 1969te) igra Josh Brolin koji se solidno uklopio u zamišljenu vizuru američkog tajnog agenta iz filmova s kraja prijeloma prošlog stoljeća. Solidno se čak i uklopio u ulogu Agenta K-a koji na sve verbalne (nazovi-to) „bravure“ Agenta J-a isprva odgovara lakonski kratko i gotovo skamenjena lica uz tek pokoju emotivnu reakciju da bi se postupno otvorio kako bismo li upoznali jedno malo drugačije lice J-ovog partnera.

U tom povratku u prošlost zgodan je i način na koji je prikaz dijela vanzemaljaca (onih sporednih) koji se pojavljuju u agenciji te same Agencije a sve u skladu s vizualnim trendovima vremena u kojem se taj dio radnje odvija. I to bi bilo to? Dobro nije baš samo to... Zgodan je zahvat koji je napravljen upogonjavanjem umjetničkog l'enfant terriblea tog vremena, Andy Warhola. Naime, prema zamisli ovog filma Andy Warhol (i inače zabavni Bill Hader) je jedan od agenata i pritom nimalo ne uživa u svom tajnom zadatku tijekom kojeg se mora konstantno prenemagati dok komunicira s okolinom. Što u kontekstu ovog filma jest smiješno i zajedno s konceptom odlaska u prošlost daje dozu parodije, ali teško da će se dopasti širem krugu obožavatelja ovog umjetnika. Neloš u ulozi vanzemaljca, glavnog negativca Borisa je Jemaine Clement, no od njegove preforme je ipak zanimljiviji koncept po kojem je lik zamišljen.

Onaj previše sladunjavi dio filma se odnosi na staru filmsku boljku (šablonu), kojoj redatelji redovito pribjegavaju (čitaj - izrabljuju) kako bi se dodvorili publici. Premda se i u prethodna dva nastavka provlačila nit odnosa između oca i sina, što na neki način i jeste svojstveno u dexter-duo filmovima u kojima ujedno vlada generacijski jaz između dva glavna protagonista, ovdje je taj odnos doveden na razinu tipične američke filmske limunade. Kao da već to samo po sebi nije bilo dovoljno kao pojačivač (emulgator) ovog okusa dodan je lik Griffina (Michael Stuhlbarg) koji će, osim što je važan za spas Zemlje, derivatno stanje emotivnog povezivanja na relaciji otac-sin predočiti kroz omiljenu igru američkih očeva i sinova - baseball.  Ako vam se baš gleda SF parodija, onda još stignete pogledati Željezno nebo, a ako baš imate jaku žeđ za punokrvnom komedijom veća preporuka je 21 Jump Street.

3D will smith recenzija Mladen Šagovac Tommy Lee Jones Men in black Josh Brolin ljudi u crnom Ljudi u crnom 3 Jemaine Clement