Gledali smo: Koža u kojoj živim

Galerija fotografija

Navucimo sterilne rukavice!

Bizaran, neobičan, dobar, začudan, šokantan – epiteti su to koji dijele zajednički sinonim: almodovarovski. Stoga na plakatu filma Koža u kojoj živim ne treba pisati ništa više osim – „Pedro Almodóvar“. Ako su to karakteristike koje želite da neki film ima, onda vjerujem da ćete nakon ove odjavne špice iz udobne kino stolice ustati kao i ja – zadovoljni. No, krenimo redom!

Skalpel u ruke!

Horor bez vriskova i šokova. Tim je riječima sam Almodóvar definirao svoj novi film. I ta je definicija sasvim točna, zbog dvaju razloga. Jedan leži u almodovarovskom načinu kojim nas želi zastrašiti bez upotrebe vriskova, golemih količina krvi, naglih pojava neočekivanoga i bezumnog nasilja, svojstvenih horor filmovima. Almodóvar nas uznemirava samom radnjom, njezinim tijekom i još više njezinim raspletavanjem. Okrutnost njegovih likova nas iznenađuje svojim pojavljivanjem i nestajanjem tijekom filma. No još nas više iznenađuje što su likovi, obučeni u odijela civiliziranosti, zapravo kadri učiniti. Drugi je razlog Almodóvarovo poigravanje samim žanrom horora unoseći u njega, kao što je napomenuto, svoj način izražavanja, kao i miješajući elemente horora s elementima drame i trilera. Tako je stvorio film koji je nemoguće jednoznačno žanrovski svrstati, a sam ga je označio kao najokrutniji film koji je ikada napravio.

Reži!

Priča je filma rađena prema literarnom predlošku, a riječ je o romanu Mygale, književnika Thierryja Jonqueta. Smještena je u Toledo, u 2012. godinu. Preciznije, smještena je u kuću doktora Roberta Ledgara (Antonio Banderas), u jednu zaključanu sobu i u jedan laboratorij u prizemlju kuće. Ključeve svih prostorija posjeduje upravo doktor Ledgar. U laboratoriju u prizemlju pokušava uzgojiti umjetnu kožu – jer on je plastični kirurg. A u zaključanoj sobi utamničenom drži jednu ženu, Veru (Elena Anaya) – buduću vlasnicu te kože. Koliko je doktor Ledgar beskrupulozan shvaćamo nakon što mu je izričito zabranjena primjena transgeneze na ljude – a on to svejedno čini. Nova je koža otporna na vatru, čuva tijelo od ozljeda i prikladno skriva ožiljke operacijskih prepravaka, kao i operacijskih krpanja pokušaja samoubojstva. Nova je koža i nova Verina tamnica.

Koža u kojoj živim: Trailer

I dok o porijeklu tajanstvene žene u trikou, kao i o doktorovoj prošlosti, ne znamo ništa, preokret slijedi otprilike na polovici filma. Toledom vladaju maškare. I nakon što se prijeđu sve društvene granice pod okriljem maski, nakon što raskalašenost uzme maha i nakon preuzimanja tuđih identiteta, maske u karnevalskoj noći u jednom trenutku padaju. A doktorova beskrupuloznost dobiva novu dimenziju. Jer, kada malo razmislite, Vera nevjerojatno sliči njegovoj pokojnoj ženi...

Kako se film postupno raslojava, uviđamo tipičan Almodóvarov labirint zamršenih odnosa likova, zamršenih veza koje glavni lik ostvaruje s ostalim likovima – gotovo isključivo ženama. Tu je doktorova sluškinja (sudionica u zločinu), koja nije samo sluškinja; tu je preminula žena, koja je izgorjela pri bijegu; tu je kći, koja je smještena u ludnicu; i tu je Vera. A upravo je ženska trauma (uvijek uzrokovana postupcima muškaraca) ono što je odredilo tijek doktorove priče i života. Poput domina, ženina je trauma potaknula kćerinu prvotnu, koja je potpomognuta drugom, muški uvjetovanom, potaknula nagon koji je doktoru Ledgaru postao primaran u jednom dijelu filma: riječ je o osveti. Služeći se jedinim oružjem koje ima – skalpelom – on pomnom hladnokrvnošću realizira svoj stravični plan. No s vremenom hladnokrvnost zamjenjuje ludilo i opsesija, a svojim znalačkim rukama doktor pokušava ponovno izgraditi svoju prošlost. I pritom postaje uzročnik Verine traume.

Uspješnost plastične operacije?

I dok Almodóvaru na površini filma plastična kirurgija služi kao sredstvo kojim prikazuje monstruoznost doktora Roberta Ledgera, ispod te se površine, u poanti filma, nazire njezina kritika: izvanjsko se može promijeniti, ali ne i ono unutarnje.

Kritizirajući društvo, i u ovom filmskom klupku nije izostavio svoje uobičajene teme: spolnost, nasilje, zloupotreba moći. Tako se još jednom potvrdio kao enfant terrible španjolske kinematografije. Izvrsna gluma Antonia Banderasa, koji je uspio uravnotežiti ambivalentnost iza kamenoga lica doktora Ledgara, i Elene Anaye, koja u svojoj koži teško miri svoju ambivalentnost, vješto su upakirane Pedrovom režijom. On uspijeva teške i užasavajuće prizore učiniti gledljivima, pitkima, pa čak i dok nas zgraža, zapravo nas oduševljava.

Iako će neki možda film smatrati pomalo predvidljivim, ja se ne bih složila. Koliko god da sam njegovih filmova pogledala i koliko god mislila da sam ga upoznala i da mogu predvidjeti njegove rasplete, svejedno me uvijek ostavi iznenađenu koliko daleko zaista može otići.

Pedro Almodovar recenzija discovery film katarina starčević The Skin I Live In La piel que habito Koža u kojoj živim