Gledali smo: 72 dana (Sedamdeset i dva dana)

Već izvjesno vrijeme Hrvati nemaše prilike uživati takve komedije kakvu je na platno postavio Danilo Šerbedžija. Sedamdeset i dva dana nekakav je Lički omaž Slobodanu Šijanu i njegovim maratoncima koji u sebi sadrži ponešto amerikaniziranih trikova za nasmijavanje koji ne ostavljaju prostora dosadi ali ipak su skloni predvidljivosti, posebno kada se priča približi kraju.

Američka penzija djeda Đurađa, koju prima njegova udovica Neđa glavni je izvor prihoda ličke obitelji Paripović. Nakon što Neđa umre i  njihova egzistencija biva ozbiljno ugrožena, glava obitelji, Mane, zajedno sa sinom Todorom te bratom Jojom smišlja "interesantan" plan: zamijeniti babu! Mane je odlučan sprovesti naum u djelo pa makar morao s puta maknuti radoznalog susjeda Milu, ne odveć  zainteresiranog lokalnog policajca, pijanog poštara pa čak i članove vlastite obitelji. S idejom su svi oduševljeni osim Branka, Jojinog sina, kojemu je jedina želja sa djevojkom Ličom pobjeći što dalje od njih. On ima i još jedan problem. Pronašli su ga kamatari zbog kojih se i sakrio u ovaj krbavski zaselak.

Sama zamisao priče o obitelji koja živi da bi čuvali Babu koja dobiva muževu američku penziju je u najmanju ruku genijalna i ironična jer neizravno pokazuje samu narav ljudi na ovim prostorima. Zašto raditi, kada se može pristojno živjeti i od Babine penzije?

Maxbunkerovski likovi kako ih postavlja Danilo Šerbedžija funkcioniraju baš kao Šijanovo naslijeđe, daleki krnji potomci obitelji Topalović. Dok su se Šijanovi Topalovići bavili jedinom sigurnom djelatnošću - pogrebništvom, Šerbedžijini Paripovići se bave danas itekako prisutnom a i sigurnom djelatnošću - ubiranjem veteranske mirovine.

Da život zapravo piše najbolje romane potvrđuje i sam redatelj Danilo Šerbedžija koji je ove godine na Motovun Film Festivalu otkrio i odakle mu ideja za ovu neobičnu priču:

Potaknut anegdotom kojoj sam svjedočio u mariborskoj kasarni 1989., kada je crnogorski vojnik rekao da njegova obitelj ne radi ništa nego brine da baba ne umre jer ima američku mirovinu, 1999. sam napisao scenarij koji je postao film 'Sedamdeset i dva dana'. Prvotno zamišljen kao komedija, scenarij je, kad smo ušli u fazu snimanja, postajao sve mračniji i kompleksniji, s nekim novim situacijama i odnosima likova, što je dijelom i zasluga predivne glumačke ekipe koju sam imao sreću okupiti na ovom projektu. Ipak, smatram da je ostalo mnogo komičnih elemenata koji će nasmijati publiku i ne previše onih mračnih koji će nas podsjetiti što se događa nekoliko kilometara od naših bezbrižnih domova.

Ova crnohumorna-komedija nikoga neće iz kino dvorane ispratiti nezadovoljnog, i oni najveći skeptici će ostati zatečeni glumačkim zborom koji nastupa u Sedamdeset i dva dana koji redom krase; Rade Šerbedžija, Krešimir Mikić, Bogdan Diklić, Živko Anočić, Mira Banjac, Dejan Aćimović, Lucija Šerbedžija, Nebojša Glogovac, Predrag Vušović, Dragan Nikolić, Pero Močibob, Marinko Prga, Mila Manojlović.

Bizarni odnosi među likovima koji oslikavaju divljački mentalitet hrvatskog ruralnog kraja kao i sama bizarnost situacija u koje se mahom uvaljuju groteskno su iskreni i nimalo romantizirani. Možda je upravo to ono što će se domaćoj publici najviše dopasti, ta bizarna iskrenost s kojom nastupa Šerbedžija.

Vrlo promišljen redatelj koji nije navrat-nanos grabio prvu moguću priliku da snimi dugometražni filmski debi, već je svoju ideju godinama planirao i smišljao.  Hoće li njegov naum uspjeti, to će pokazati vrijeme. Nisam uvjeren da je Šerbedžija snimio kultni film, no hrvatska publika me uvijek stigne demantirati. Za sada su Sedamdeset i dva dana najiščekivaniji ovogodišnji film u kinima. Iskreno se nadam da će do kraja godine biti i najgledaniji jer to zapravo i zavrjeđuje.

Ocjena 7,8/10

Mladen Šagovac Krešimir Mikić 72 dana rade serbedžija Bogdan Diklić Živko Anočić Mira Banjac Dejan Aćimović Lucija Šerbedžija Nebojša Glogovac Predrag Vušović Dragan Nikolić Pero Močibob Marinko Prga Mila Manojlović sedamdeset i dva dana

Galerija fotografija